Rapsodija riječi, priča 49: Što kazuju one kojih nema
- Tutnjali su batovi kosookih ljudskih bikova sa oklopima izrezbarene riblje krljušti. Gorilo je najviše u centru i dim je zaklanjao nebo. Mirisalo je na strah. Tigris je stao u toku, začuđen; zabezeknut uvidom u ono šta u sebe treba primiti. Mnogo ruku i dlanova je tražilo nešto odozgo i micalo usnama nerazgovijetno. Okolo mrtvi, iskasapljeni, ranjeni. Podvici, lomljavina, naredbe. Stajala sam u prikrajku police i posmatrala prizore kroz prozor, sve dok me nije zgrabila dlakava ruka sa otpalim noktom na palcu, bacila među ostale i otišla po nešto. Osjećala sam toplotu koja je bivala sve jača. Sutradan me nije bilo pola i plutala sam na vodi. Sjećam se da je voda bila crna od tinte. Listovi mi se godinama uništiše, a jedna stranica dospije do udaljenog ostrva na moru. Nikada ne bih rekla gdje se to nalazi. Nema me u cijelosti – nema me u fragmentima. Jasna je stvar sa mnom. A ti? Nisi mi rekla ni svoj naslov. - Ne želim da kažem išta. I ti, eto, imaš svoje tajne, kao tu lokaciju pr
