Rapsodija riječi, priča 47: Shalom Repetitio!

Sinoć sam sanjao tamne ulice nepoznatog grada. Hodao sam sam, provlačeći se kroz sjene prozorskih kapaka i udubljenih podruma, usput slušajući strašne glasove iz zgrada. Govorili su mi neke zamršene riječi u kojima je bilo pakosti i zle ćudi. Onda sam počeo da bježim od ala što su me gonile u mračne tunele iz kojih nisam uspijevao naći izlaza. U uglovima su stajali ljudi, pravi pravcati ljudi, mirni i pritajeni, kao kipovi, kao nakaze. Kada bih im prišao da zatražim pomoć, onako zadihan i oznojen, oni bi se odjednom pretvarali u brzonoga čudovišta koja su skakala i pokušavala me pojesti. Probudio sam se u zoru. Kroz staklo ugledah da je vani plavet razbila noćnu tamu i nagovještavala dolazak nečeg drugačijeg, ili mi se samo tako činilo.

Popivši standardnu terapiju u obliku tablete, smirio sam misli i ohladio tijelo.

Dok sam istog jutra čitao novine u parku i hranio promrzle golubove, sinulo mi je da odem do J-a. On je živio na drugom kraju grada i valjalo mi je prevaliti dobrih pet kilometara pješice. Vojnici su mi kod kamenog mosta prepriječili put i tražili dokumente. Pokazao sam ih i gledao u njihova izbrijana lica što su se međusobno razumjela bez riječi, a meni je sve to u trenutku bilo sasvim strano i nepoznato. Vjerovatno tableta još nije počela djelovati. To pomislih i prestrašen zastadoh napola koraka. Ali u glavi mi se brzo razbistri i nastavih dalje da hodam.

J-ova kuća je bila obična kuća koja je pratila standard ostalih u tom kvartu. Na putu su se djeca igrala klikera, i uz ciku i vrisku, bivala zanesena šarenicama u staklu na par kvadratnih metara. Pokucao sam na vrata tri puta umjerenom jačinom. J-a nisam dugo vidio; zadnji put onog dana kada mi je donio istokaren šaraf za dio mog automobila koji se nigdje nije mogao nabaviti. Bio je vrstan majstor na strugu i to mi je uradio sasvim besplatno; bili smo dobri poznanici, skoro prijatelji. Sjećam se da smo poslije sjedili na terasi i pili čaj od šipka. Pričao je kako je te godine uštedio dovoljno novca za hodočašće i da stoga za Pesah neće biti u gradu. Pozdravio sam tu njegovu nakanu i iskreno zamolio Boga da mu to primi kao dobro djelo. Tada sam se prvi puta zapitao o svom Bogu i o tome je li taj Bog samo moj? Je li ja za njega molim svog ili njegovog Boga? Nisu mogla biti dvojica, to sam odmah odbacio, to nas uče još u djetinjstvu i govore kako je On jedan, a da mu se ljudi samo drugačije mole. Ali kako ću onda moliti tog Jednog Jedinog Boga da primi djelo onoga koji ne vjeruje kao ja? Znam da sam dugo šutio i da me J., sa znatiželjnim i osmijehom nevinim k'o u djeteta, pitao šta mi je, a ja sam nešto slagao i promijenio temu. To je dakle bio posljedni put kada sa ga vidio. Nisam mogao da vjerujem da je od tada prošlo toliko vremena i da sam bio toliko obuzet svojim poslom koji mi nije dao vremena ni za koga. Prevodio sam njemačka pisma i izvještaje, slao ih gradskim upravama, životario od danas do sutra i pitao se da li sam za to predodređen ili će to proći kao pijanstvo u bulaznim mahmurnim jutrima. Mlad, pun snage, željan života i ljubavi, iskreno se nisam nadao ovakvom razvoju vremena; mislio sam da će sve biti dosta prilagođenije meni i da ću ja biti onaj koji će stvarati svoju sudbinu.

-          Nema ti tu nikoga dugo – priđe mi balavi mališan ližući namazanu krišku od dva pedlja. Sasvim slučajno koristim mjeru za igru s klikerima.

-          Koliko dugo, znaš li?

-          Ne znam...Žaraa, znaš li ti... – otrča prema prema ostaloj djeci i nisam više mogao čuti šta je govorio.

Ne znam zbog čega mi je danas došla misao o J. i ne znam zašto se prije nisam sjetio da ga posjetim. Bilo je čudno, sasvim čudno kao sve ostalo što mi se danas dešavalo. Nisam mogao da prestanem misliti o njegovom liku i samo mi je on igrao pred očima.

U svoj stan sam se vratio nekad iza podne. Rješavao sam križaljku i grickao sjemenke od suncokreta. Jezik mi je utrnuo od soli i pio sam vodu često, s gutljajima velikim kao bilijarske kugle. Tada sam se sjetio i da trebam popiti tabletu. Nije ih više bilo. U kutiji je stajao samo onaj papir koji objašnjava upotrebu i eventualne neželjene reakcije i dejstva. Bila je nedjelja i ništa nije radilo. Oko osam sam već bio na koljenima.

Ovo mi se nije dogodilo tri mjeseca jer sam postao jako obziran po pitanju kupovine lijekova i nabavljao sam ih uvijek na vrijeme. Danas je đavo došao po svoje. Opet isti scenarij košmara.

Ulazi oficir sa zlatnim epoletama, sijedih gustih obrva, oštrog hoda i naborana čela. Sa sobom vodi crnomanjastog momka vojnika, a za pojasom mu luger i dvije ručne bombe. Kao i uvijek prvo otvara razgovor o mom poslu. Kažem da napredujem i da svakim danom sve više prevodim (Pokušavao sam, nemojte misliti da nisam, da odradim ili kažem nešto drugačije, ali sve se svede na isto i ishod bude tako gorko i čemerno isti, isto bolan i isto stravičan). Oficir klimne glavom zadovoljno i podigne bore na bradi pa upita onaj svoj grozni upit. Kažem da ne poznajem nikog takvog. Pravim se. Strahujem za sebe. Lažem. Bojim se. Mijenjam temu. Znojim se. Spašavam život. Ja umirem. Onda dolazi ono najgore; osjetim hladnu cijev lugera na desnoj sljepoočnici i slušam zadnje postavljeno pitanje. Tresem se. Glas izgovara riječi ma koliko sam ja to, u silnim svojim pokušajima i ponavljanjima, pokušao spriječiti. Kažem Jakov, kažem adresu na drugom kraju grada, kažem sve što znam.

U svom bunilu bez tablete dozivam onog istog Boga kojeg sam se sjetio u času kad mi je donio šaraf i dok smo pili čaj. Molim Ga da ovo sve prestane, da me se ubije, da me ne drži živim. Ne znam je li gore to što pod lijekom imam amneziju i ne sjećam se svog grijeha koji sam za pakao spremio, ili je gore sjećanje na njega kada se lomim i povraćam dušu kroz grkljan dok mi J. stoji pred očima kao svetac; prijatnog osmijeha i dobroćudnih sitnih očiju, čovjek najzlatnijih manira. Idealizirao sam ga u sopstvenoj iluziji, njega kao čovjeka, jer mržnja prema sebi me nagnala u krajnosti bez kojih mi se ne da i ne može objasniti ništa. Ustalom, objasniti se više ništa ne može; ono što se može - ja ne poznajem i daleko sam od svega što mislim da bi mi moglo biti od pomoći.

Popio sam litru nekog pića kojeg sam, prije pola godine, ostavio u rezervi za ovakve slučajeve; u istom ovakvom stanju u kojem sam sad. Pomoglo mi je, donekle. Sada sam imao vidljivog, duplog J-a pored sebe koji mi je pričao kako je s onu stranu. Kako su ga odveli, kako je život bio nepravedan prema njemu, kako je lijepo tamo, ali bi volio ipak da dođe malo ovdje na koji dan. Zamolio sam ga da mi ostavi svog duplikata iz očiju da mi pravi društvo makar ovih sati dok uredujem terapiju. Potapšao me po ramenu i nastavio pričati.

Flaša se otkotrljala do radijatora, na TV-u je nestalo slike, a iz mog grla i otvorenih usta je u rasponu jednog metra kuljao zadah crkotine i hroptajući zvukovi osušenog ždrijela.

Sinoć sam sanjao tamne ulice nepoznatog grada. Hodao sam sam, provlačeći se kroz sjene prozorskih kapaka i udubljenih podruma, usput slušajući strašne glasove iz zgrada. Govorili su mi neke zamršene riječi u kojima je bilo pakosti i zle ćudi. Onda sam počeo da bježim od ala što su me gonile u mračne tunele iz kojih nisam uspijevao naći izlaza. U uglovima su stajali ljudi, pravi pravcati ljudi, mirni i pritajeni, kao kipovi, kao nakaze. Kada bih im prišao da zatražim pomoć, onako zadihan i oznojen, oni bi se odjednom pretvarali u brzonoga čudovišta koja su skakala i pokušavala me pojesti. Probudio sam se u zoru. Kroz staklo ugledah da je vani plavet razbila noćnu tamu i nagovještavala dolazak nečeg drugačijeg, ili mi se samo tako činilo.