Rapsodija riječi, priča 44: Ja, žena sa slike

Izložba je bila jako bogata; zidovi prekriveni tapetama i na njima slike s raznolikim bojama; kakav dar za oči koje vole da gledaju. Doduše, u galerije dolaze i razni šmokljani koji samo gledaju da bi vidjeli, pa se onda poslije hvalisaju primitivnim komšijama i rodbini da su prisustvovali kulturnom dešavanju. Oni bi ih onda gledali s gađenjem; plazili bi jezike i odmahivali rukama u smislu: „Kakvim se ti glupostima baviš.“

Galerija se nalazila u ulici koja vodi do raskrsnice. Tu na ćošku je bila prodavnica igračaka, jedan omanji butik i trafika, a preko puta slastičarna koja je većinom bila prazna. Cestom koja ide desno se moglo skrenuti prema izlazu iz grada. Kada sam ušao u galeriju, odmah sam zamijetio da je prostrana i elegantna, baš po mome ukusu. Ulazeći u nju, ispred sam ugledao dvojicu starijih muškaraca koji su pušili. Pogledali su me čudno, a onda i ja njih.

Siguran sam da je na izložbi bio makar jedan koji je stajao znatiželjnog pogleda, s palcem i kažiprstom na bradi, podignutih usana i skupljenih obrva. Takav bi zurio u sliku i pri tome pojma ne bi imao šta ona predstavlja, ali bi zato samog sebe hranio iluzijom o tome da se u nešto razumije. Standardno bi bio zgodan tip, lijepog lica i gracioznog stava. Ženske oči bi ga odmah primjetile, ali s prvim riječima upoznavanja bi im u mozgu zatreperila lampica loše procjene i uvida u neistinitost njihovih očekivanja.

Nisam mnogo volio posmatrati ljude; samo bi mi neki, kao ovaj tip, izazvali znatiželju i onda bih jednostavno pratio tok sljedećih događaja. Smijao bih se u sebi i smišljao divne komične replike. Od svega se može napraviti zabava, samo ako želis da je izazoveš.

Akt na slici koja je bila ispred mene je bio poprilično konfuzan. Crna žena stoji ispruženih ruku sa prekriženim prstima. Na prvu je izgledalo kao zagrljaj sa nevidljivom osobom. U uglu umjetnine je sjedilo dijete obojeno crvenom i plavom bojom. Da je na slici samo žena, onda bih mogao okriti poruku umjetnika, a ovako, ništa mi pametno nije padalo na pamet.

- Problem modernog svijeta - začuh ženski glas pored sebe.

To je bila relativno mlada djevojka, krupnih očiju i vitkog stasa. Nije bila toliko lijepa koliko je bila privlačna. Rijetko sam viđao takve djevojke i sada sam samo pokušavao smisliti što bolji plan da je zadržim ovdje što duže.

- Postmodernog misliš - dodah joj uz neki pokušaj zavodničkog osmjeha. Kada bi ljudi znali šta se unutar njihovih sugovornika dešava, mislim da bi pobjegli glavom bez obzira.

- Ti si neki pisac možda - upita škiljeći na lijevo oko.

- Ma pišem tu i tamo, ali daleko sam ja od pisca.

Ona se okrenu ka slici i klimnu par puta glavom. Tada sam shvatio da ne voli pisce. Dolazi agonija uzaludnog vraćanja vremena unazad. Možda sada misli da sam ja jedan od onih koji dođu u kulturni svijet misleći da će time postati nešto što nikada neće biti i ubrzo se odaju svojom plitkom pameću. Govorim o onima koje sam opisao prije. Sigurno sumnja da joj lažem. Uostalom, pokušat' ću nazrijeti kakav joj se činim.

- Ti razumiješ ovu sliku - zaintrigirano rekoh ne bih li joj se umilio da zaboravi ovo prethodno.

- Ne nipošto, samo je vidim svojim očima.

Evo je, filozof. Ima nade.

- Pa dobro, i šta po tebi predstavlja?

- Sljepilo traženja ljubavi koju nikada nećemo pronaći; osjećaj kojeg ljudi gube kada prestanu biti djeca i čitav život ga uzaludno traže.

- Znači, samo djeca iskreno vole?

- Da, tako ove boje prikazuju. Crveno kao ljubav, plavo kao prezir i hladnoća; kod djece nema glume.

- Kod ljudi je sve šareno izgleda - rekoh da napravim zaključak.

- Pa moglo bi se tako reći - potvrdi.

- A šta bi onda značila crna boja kojom je naslikana žena?

- To ti sam moraš saznati, ne želim više govoriti o svojim doživljajima.

Ovo znači da moja pretpostavka o slici i nije bila toliko pogrešna. Zagrljaj žene sa imaginarnom osobom je ipak bio poprilično dobra interpretacija. Ispravnost svog mišljenja ne temeljim na podudarnosti sa tuđim, to nipošto, ali pošto nisam neki ekspert za likovnu umjetnost, veća je vjerovatnoća da ću biti tačan ako se moj stav poklapa sa onim koji je očigledno potkovan određenim znanjem ili talentom.

Nasmijah joj se i čestitah na divnoj opservaciji. Potom je pogledah na trenutak duboko u oči i učini mi se da ja predugo trajalo pa se zbunih, nakašljah i pogledah kao na sat.

- Momak koji piše došao na izložbu umjetničkih slika, intrigantno, voliš li jos nešto? - progovori očigledno uvidjevši da sam se postidio.

- Muziku - provalih k'o iz topa.

- Kakvu?

- Muziku! - ponovih isto i već se pokajah jer sam shvatio da će me krivo protumačiti i pomisliti da sam lud jer ponavljam jednu te istu riječ.

- Dakle samo ono sto se može nazvati muzikom, kvalitetne stvari, je li na to misliš?

Osjećaj nevjerice je teško opisati, to znaju oni koji su ga doživljavali nebrojeno puta i uvijek se nanovo divili tom fenomenu. Gledati kako mađioničar prolazi kroz zid je fascinatno baš zbog toga što znamo da je to nemoguće i pitamo se kako je to uspio uraditi. Ja sam je gledao nijemo i sve više se čudio. Kako je neko mogao znati šta ja mislim; kako je neko mogao znati šta ja volim; kako me neko koga poznajem pet minuta toliko duboko pročitao da razumije jednu ponovljenu riječ kao baš ono značenje koje sam namjerio da joj dam.

Mnogo kasnije nakon našeg susreta, shvatio sam da sam tokom razgovora prestao da nazirem šta o meni misli. Shvatio sam da sam tada po prvi put nakon dugo vremena ja bio taj koji pokušava nju shvatiti i uhvatiti joj svaku misao u svoje pamćenje koje je sada već sjećanje. Tokom tog boravka s njom pred slikom, uvidio sam da nije toliko bitno kakvim ću se ja njoj predstaviti nego da je bitno koliko će toga ona u meni probuditi.

- Nije zar da nisam pogodila? – skupivši usne, klimnu glavom unazad kao da je doživjela neki sitni gubitak.

- Da, pogodila si, samo sam ostao zatečen. Niko me nikad tako brzo ne ukapira.

- Onda, bravo ja! - reče s manjim pokličem.

Uvidio sam tada da se radi o običnoj djevojci koja može razdvojiti velike od malih stvari. Vidio sam da joj filozofija nije život, nego da joj je život filozofija.

- Znaš šta ja mislim o likovnoj umjetnosti - pokušah da izreknem nešto pametno.

- Reci da čujem?

- Što se tiče likovnog stvaralaštva, mislim da posmatranje umjetničkih radova uopće ne pospješuje rad umjetnika. Smatram da je slikarstvo nekako više vještina nego li umjetnost. Dok naprimjer u muzici i književnosti slušanje kompozicija i čitanje knjiga uveliko pomaže autoru koji zaželi nanovo nešto kreirati, a pritom u formalnom dijelu biti apsolutno nepovezan sa slušanim ili čitanim sadrzajima.

- To je prisutno i u slikarstvu - reče s uvjeravajućim tonom.

- Gledanje tuđih radova može uticati na slikara kako da poteže poteze kistom? – upitah gotovo s porugom.

- Isto kao što slušanje gudačkog orkestra pomaže sviraču violine da gudi po istoj u slučaju muzike ili gledanje u olovku nekog pisca dok piše u slučaju književnosti - odgovori kroz prigušen smijeh - pa govorimo o istim stvarima; treba razlikovati navedeno od onoga što inspiriše iz konzumiranja umjetnosti.

- Pa da, imaš pravo - rekoh klimnuvši - vještina je samo sredstvo, to jest instrument, riječ ili slika, a umjetnost je cilj, zar ne?

- Konačno se razumijemo.

- Mi smo razumjeli kod prve riječi, samo sada utvrđujemo razinu tog razumijevanja.

Na tu moju rečenicu ona nabaci osmijeh, okrenu glavu nalijevo spuštajući bradu i stavljajući uvojak iza uha.

- Ja mislim da bi mi bilo šta popravilo raspoloženje poslije ovoga maloprije što mi se desilo, a kamo li ovo novo poznanstvo s nekim ko ima istu strast kao ja.

- Na šta misliš, šta ti se desilo?

- Mah, malograđani koji se pretvaraju da su gospoda. Oni što obuku odijela i nabace glumački stav izdižući si ego. Sigurna sam da si ih sreo negdje nekad.

Evo ga, pomislih. Znači onakav tip je bio na izložbi. Vjeruje mi. Ne misli da sam lažov. Veliki je to uspjeh, pomislih, ali je i uspjeh to što se moje pretpostavke svakim danom sve više obistinjuju.

- A da, znam. Viđao sam takve ponekad - rekoh, a htjedoh da se odvalim od smijeha.

- Draga evo me, idemo li - dobaci neki muški glas iza naših leđa. To je bio čovjek kasnih tridesetih, crne kose i lijepih obrva. Očigledno je dozivao moju sugovornicu.

- E tu si, naravno, eto me odmah.