Rapsodija riječi, priča 46: Nighthawks

Noć je moj bijeg, beskrajna crna noć. Imam želju da mi tišina napuni uši toliko da oglušim, a onda da je ja razbijam svojim koracima po pločnicima. Svjetlo mami ljude da svojeglavo istrčavaju i idu nekuda. Oni ne znaju šta gube pod suncem. Kada tama zavije ulice, pospani se vuku kućama i kao mjesečari, kao opsjednuti, odlaze do postelja, zavlače se u njih i tonu u ambis. Ljudi ne znaju živjeti i to im je najveća mana. Onda kada bi trebali istinski duhom prodisati, oni iscrpljeni lijegaju i čekaju ponovo da bivaju iscprljeni. Zbog tog se odričem ljudskog roda koji spava i pritom ne zna kakvu ljepotu svijet nosi. Zato poželim da se nikada ne probude i da ja, s osmijehom i porugom, hodam ponad njihovih glava kao nakaza ne žaleći ni trunke što su zauvijek zaspali. Noć bi me zagrlila svojim toplim rukama i vodila me u iznenađenja. Ja bih ošamućen od zadovoljstva skakutao i skrivao se u njenim najtamnijim kutovima. Svirala bi nova pjesma od Hermana Blues in the night, a samo bih je ja mogao čuti. Biti sam u mraku što nikad ne prestaje – eto kako bi raj trebao izgledati.

          - Kako si večeras Edward – upita djevojka u crvenoj haljini čovjeka koji je stajao pored nje za šankom i pušio cigaretu.

            - Sasvim dobro, jedna čašica će mi goditi – odgovori Edward lagano se osmijehnuvši.

Kćerka mi sutradan puni tri godine. Zebnja me obuzme kada je vidim onako krhku i nježnu. Bojao sam se da postanem otac. Sada se bojim kakav otac ću biti. Ako Jennifer gazda da otkaz, mukotrpno će ih biti izdržavati obje. Prst su joj zašili i moći će raditi tek za sedam dana. Teško da će je primiti nazad jer bi opet mašinom mogla da se povrijedi. Rodica Alice je odveć stara i nije u mogućnosti više da nam pomaže, pogotovo nakon što joj je sin otišao u rat. Samo sjedi u fotelji i riga suze u maramicu koju nikada ne pere. Mislim da će biti teško, jako teško. Noću, s uzdasima iščekujem sutrašnji umor koji će me smrviti. Danju, dok slažem municiju u fabrici, zgražam se na pomisao o ljudima koji će mi dolaziti u lokal. Isti tipovi, iste noći, isto bezumlje.

- Još jedan viski gospodine Hopper?

- Da, molim.

Sada dok naručujem i ispijam svoje piće, dobijam psihički napad. Nemam uspostavljenu dijagnozu, nikada nisam bio kod doktora, ali pomišljam na unutrašnju eksploziju koja će lokal napuniti mojim mesom i organima. Želim pobjeći iz sebe i biti ništa. Zamislite da budete ništa. Nema patnji, nema boli, nema tuge, nema straha. Sve nestaje kao oblaci odnešeni vjetrom. Ukaže se nebo i pogled je opet čist. Nema vas, a još ste tu u ničemu i tako živite. Slažem nespojivo, povlačim dim cigarete i slušam žensku odurnu boju glasa pored lijevog uha. Priča se tiče izvjesne bitke u Evropi koja je trenutno aktuelna. Žene, politika, rat, govor; dosta stvari koje se ne mogu svariti zajedno niti ih se može zajedno slušati. Pričam samo kad moram i to mi je pokazatelj da još uvijek suvislo mogu da patim. Uživanje je moja šutnja, to volim, to me uzdiže.

Pomislila sam da bi mi se u nekom drugom trenutku, u nekoj drugoj noći i na nekom drugom mjestu, Edward možda i svidio, a ovako, moje koketiranje sa pričom o ratu kao muškoj stvari nastoji samo potvrditi da još posjedujem šarm. Previše je toga izgubljeno pa istražujem šta je još ostalo; kupim ostatke nekadašnjeg bića. Kući me čeka isti otklon od svijeta, samo ovdje se čini da me još drži živom. Treba biti sam s nekim drugim, to je tako moguće, tako idealno da čovjeka prođe jeza. Voljeti sebe samu i istovremeno nekog drugog samca čini se kao fantastičan sklop. Pomislit će svašta o meni, previše šutimo. Drugi tip, različit, sasvim nejasan meni; možda ne. Desit će se nešto, predosjećam, dok gledam u svoj crveni lak grickajući usnu.

Tako u crnilu ležim otvorenih očiju i ne vidim ništa: kakva ljepota! Nema sunca, nema ljudi, sve pojeo je mrak i ulice dišu spokojem. Lavež pasa je zauvijek utihnuo; skičanje pacova, odjek ženskih cipela, miris ljudskog znoja; jezici su svezali čvorove koje niko razmirsiti ne može. Ispijam čašu u lokalu Phillies i odjednom ugledam tri osobe ispred mene. Sunovrat u nutrini se odvalio od grla i klizi kroz utrobu. Ugledati se na mene – kako nekreativno. Nekultura i primitivizam; lažno odijelo i šešir; danjoljupci koji se pretvaraju da su obožavaoci noći – odurno i prozirno. Znam da će se sutra desiti isto, svaka noć je gora od prethodne, a trebala bi da postaje bolja. Vjerovatno griješim negdje u postupku; ideja mi je fantazija, a metod se već može dovesti u pitanje. Ovo mi je jedna od težih briga: kako prebroditi one što se pretvaraju da misle kao ja i one koji ne misle kao ja. Svijet bi bio dosta ugodniji kada bih sam na njemu postojao. Ne strahujem od dosade, strahujem od navale ljudskih pomama što hodaju bijesne i pune strasti za hranom ili tijelom. Da imam dovoljno veliki top, u osvit bih ga usmjerio prema istoku i gađao glupo sunce. Sve što ljude dovodi u vezu sa mnom bi trebalo uništiti. Sada shvatam, nisu krivi ljudi koliko su krivi uzroci.

            - Govorim da bi bilo dosta pametnije i ne misliti o tim stvarima, ta mi smo običan narod.

            - Slažem se Jo – reče Edward mokrih usta i spusti čašu na šank.

          - Moja majka je veliki protivnik svega što ja radim, pričala sam ti o njoj – nastavi djevojka u crvenoj haljini.

            - Da, nekoliko puta.

Da li se usamljenost vremenom povećava i napreduje kroz godine? Možda dolazi kao usud ili Božija odredba; spušta se u jedno mjesto, u jedan grad, među određene ljude koji je nisu upoznali ili je nisu dovoljno iskusili pa tako, s vremena na vrijeme, naiđe kao bolest i pohara umovima. Hoće li nekada kasnije pred svršetak svijeta doći u vidu kataklizme, kao projekcija nekog pesimističnog uma koji kreira stvarnost? Nisam siguran šta da mislim. Olahko donosim odgovore o svemu jer nemam snage da se borim sa svojim pitanjima. Dovoljno mi je što mi muka jede dane i noći. Nazvao sam je mukom jer je ne poznajem; kada sam joj dao ime postala je podnošljivija. Konobara viđam skoro svaku noć i još ne znam kako se zove. Onog što sjedi sam sam vidio samo jednom, u prolazu kod White Castle-a. Urinirao je po zidu a drugom rukom pridržavao šešir; neki vid držanja dostojanstva dok radiš najogavnije stvari. Večeras je posebno tiho vani kao da ljudi ne postoje van lokala. Treba uživati u onom što trenutno duhom kola.

Kako bih volio da sam sada u krevetu pored moje ljubljene. Već mi u nos dolazi miris tek oprane posteljine i njene kože. Kćerkica nam je zaspala i mi ležimo jedno pored drugog slušajući kako kuca sat na noćnom ormariću. Ja ritualno gasim svijeću palcem i kažiprstom, poljubim je žmireći i predajem se snu. Nikada nisam imao problema sa spavanjem jer mi je umor sve misli sputavao. Oduvijek sam bio čiste savjesti. Kada će ovi otići više?

Gledam svoje piće u čaši i moje prste što su je obujmili. Sada ću na nju prenijeti milione bakterija koje mi, uzimanjem gutljaja, izađu iz usta. Ona će ostati prazna, a mene će donekle popuniti. Kakva svrha, kakva zadaća? Poslije će preći u druge ruke, pa pod vodu, pa pod krpu. Sušit će se sama među drugim staklom i čekati sljedećeg rasadnika bakterija koji će je stavljati na usne. Trebao bih krenuti, kasno je. Noć me čeka kao mlada nevjesta pod velom da uplovimo u nepoznato. Ja sam varalica i poznajem njene predhodnice; svaka je ista. Novu uvijek prevarim jer ona ne zna ko sam ja, a ja znam ko je ona. Iskoristim je za svoje mahnite požude i samačka lutanja. Jedna ulica vodi drugoj, jedna tama doziva sljedeću. Blaženstvo u krvi i nepresušna želja za stapanjem u jedno. Ipak ću popiti još koju.