Rapsodija riječi, priča 45: Dok pisah pjesmu

Znam da sam sjedio na kadi i pritiskao glavu tako da su mi na vrhovima prstiju bijeljeli nokti. Kapala je voda sa česme. U uglu se moglo čuti koprcanje muhe što se upecala u paukovu mrežu. Mislio sam kako su čudni životi malih stvorenja i kako bi bilo da ja živim neki takav život. Da budem pločica iznad ogledala i da skupljam prljave fuge od isparavanja i frcanja sapunike. Na trenutke se drmao prozor kada bi ispod prošao tramvaj. Jedan, dva, tri, petnaest. U glavi su igrale sekvence. Bio sam gladan. Prije bih u kupatilu pjevao zbog lijepe akustike, a sada sam se samo pokušao prisjetiti nekih omiljenih pjesama za tuširanje. Imam određenu muziku za ambijent; to je moje pravo. Svoju pjesmu komponujem već mjesec dana. Ne ide. Ponovo sam osjetio glad. Noge su mi zaklecale kad sam ustao i tad shvatih koliko već dugo sjedim. Mravlji trnci prođoše kroz obe noge. Stajao sam jedno vrijeme tako zaglavljen, utrnut. Iz mašine je visila jedna čarapa i davala mi suicidne ideje. Noge povratiše funkciju i ja odoh do frižidera. Ponovo me zaboli noga, sada samo jedna. Nevideći sam šutnuo razbijenu gitaru što je ležala na parketu. Žice zabrujaše kao antitalentovani pjevač sa grloboljom. Frižider.

*

Bio je snijeg, sjećam se. Slušao sam fine zvuke koje je pravio pod čizmama i uživao u svakom koraku. Razbio je trodnevnu studen i unio neku svježinu i novost. Pahulje su se s minutama povećavale, a ja sam samo zamišljao taj trenutak mog povratka u stan; tu udobnost pored prozora sa šoljom kafe u ruci. U pekaru sam krenuo da kupim samo hljeb iako sam znao da mi labilnost u odluci neće dozvoliti da se na njemu zaustavim. Prodavačica je bila ljubazna, bez trice, s manjim ostacima laka na noktima i zlatnim prstenom. Osmijehnuo sam se i izašao van. U momentu kada sam zubima otkinuo dio kroasana i čekao da se na semaforu upali zeleno svjetlo, cestom su naišli svatovi. Zastave, cvjetovi, vrpce, vijenci, trube; previše svega. Iz nekog razloga, koji mi nikada neće biti jasan, pogledao sam unutar auta mladenaca u trenutku kada su prolazili. Prelijepa mlada i mladoženja. On manje-više. Toga se sjećam. To sam i doktorima ispričao.

*

Nakon što sam se vratio iz službe za hitnu pomoć, sjeo sam da probam napisati pjesmu. Upalio sam TV čisto da mi da iluziju nečije prisutnosti, (pročitao sam negdje da se tako liječe samotnjaci ili eventualno skroz pobudale) a potom uzeo papir i olovku. Nisam siguran koliko je vremena prošlo, samo sam u jedno mogao vjerovati: ponovo sam nasamaren. Ovoga puta je bilo najsurovije, najdramatičnije. Ima li sudbina više išta za ponuditi osim strašnih stvari kojima ljude ubija, a njima se još živi? Dok sam sjedio sa olovkom u ruci koja se tresla, kapalo mi je iz očiju na papir i ponovo sam se, iznova i iznova, pitao o toj sudbini. Kao da se meni, s vremena na vrijeme, povjerava sve teži zadatak kojim me se iskušava, a u osnovi me se zapravo želi slomiti do kraja. Da li odustati? Više mi je i pitanja bilo besmisleno postavljati. Do sada sam upitnicima mogao napuniti sve svoje praznine koje se gomilaju kao prašina. Ostao sam tako u nedoumici.

*

Čulo se zvono na vratima i otišao sam da otvorim. Tada je bila čudnog izgleda i neobičnog držanja; kao da sam predosjetio njen dolazak i ono što mi ima reći. Dugo već razmišlja o nama i kako je rekla, vidi našu skoru propast pa mora odustati jer očigledno ne ide. Njen parfem koji mi se uvijek sviđao mi je odjednom postao ogavan, tako oštar i nepristupačan da mi je izazivao muku. Gadilo mi se što stojim na vratima s njom ovakvom. Pozvao sam je unutra; nije htjela ući. Eto već smo se razišli; već ovdje na izlazu mog stana. Sada je onaj trenutak kada se ovo mjesto isključivo zove izlaz. Ulaz se koristi uvijek jer izražava gostoprimstvo i toplinu. Sada se taj naziv nikako ne može upotrijebiti. Prepuštam je (nehtijući) samoj sebi i svijetu. Neka je se nauživa i ona njega. Na trenutak je zaplakala i poljubila me u obraz. Zalupio sam vratima i poslije trljao karmin pod vodom deset minuta. Sve više osjećam da ljudi nikada nisu iskreni. Počeo sam shvaćati da niti jedan ljubavni san nikada neće biti ostvaren. Sve je postalo iluzija koja nas guta i proždire.

*

Kad bi ona bijela vjenčanica znala ko ju je obukao, vjerujem da bi od izbezumljenja izmijenjala trista boja. Čak bi se i kameleoni zabezeknuli pred onim što vide. Bilo kako bilo, ona je pala na tijelo simbolišući čistoću i nevinost, a pod sobom je odnijela jedan zamućen život koji je uništio drugi. Ne znam gdje su je odnijele gume i oni svatovi čije me slike prate danima. Sutradan mi je laknulo i spavao sam spokojno jednu noć. Poslije se vratilo i još uvijek se vraća. Stadoh nanovo pokušavati da napišem pjesmu. Uzeo sam gitaru i naštimao se. Udarim A-dur – glupo. Prođem čitavu skalu, i dursku i molsku. Pobješnjelo istrzam žice noktima od sedam dana. Ustanem, odvalim gitarom od štok i otrčim u kupatilo.