Rapsodija riječi, priča 49: Što kazuju one kojih nema

- Tutnjali su batovi kosookih ljudskih bikova sa oklopima izrezbarene riblje krljušti. Gorilo je najviše u centru i dim je zaklanjao nebo. Mirisalo je na strah. Tigris je stao u toku, začuđen; zabezeknut uvidom u ono šta u sebe treba primiti. Mnogo ruku i dlanova je tražilo nešto odozgo i micalo usnama nerazgovijetno. Okolo mrtvi, iskasapljeni, ranjeni. Podvici, lomljavina, naredbe. Stajala sam u prikrajku police i posmatrala prizore kroz prozor, sve dok me nije zgrabila dlakava ruka sa otpalim noktom na palcu, bacila među ostale i otišla po nešto. Osjećala sam toplotu koja je bivala sve jača. Sutradan me nije bilo pola i plutala sam na vodi. Sjećam se da je voda bila crna od tinte. Listovi mi se godinama uništiše, a jedna stranica dospije do udaljenog ostrva na moru. Nikada ne bih rekla gdje se to nalazi. Nema me u cijelosti – nema me u fragmentima. Jasna je stvar sa mnom. A ti? Nisi mi rekla ni svoj naslov.

- Ne želim da kažem išta. I ti, eto, imaš svoje tajne, kao tu lokaciju preživjele stranice. Iako smatram da to ljudima ne bi bilo ni od kakve koristi i ništa ne bi dobili time.

- Ja mislim da si Gazalijeva.

- Zašto to misliš, varaš se.

- Imam osjećaj.

- Znaš da si mrtav kad vidiš da i knjige mogu osjećati.

- Pa evo razgovaramo čak, to ti nije čudno?

- Pa i ne baš, često sam razgovarala sa čitaocima, samo su me rijetki od njih čuli.

- Misliš da su te malo čitali, ili da te nisu kvalitetno čitali?

- Oboje.

- Odakle dolaziš?

- Mala je to zemlja, ne bi znala.

- Reci mi, možda te razuvjerim.

- Jok. Nego, kad već voliš pričati o sebi, reci mi koji je tvoj naslov?

- „O bolestima i njihovim lijekovima“

- Nikad čula vjeruj.

- Pa naravno da nisi kad ne postojim više; stotinu godina iza moje smrti nastaje totalni zaborav i sama činjenica da sam nekada postojala.

- Imaš pravo, ali po naslovu bih otprilike mogla zaključiti o kojem autoru se radi. Da nije Ibn Sina?

- Zaista sam iznenađena! Nisam znala da imam posla sa tako pametnom knjigom.

- Družila sam se neko vrijeme sa Kanonom u biblioteci gdje sam boravila tokom svog života.

- Pa sad mi je jasno. A reci mi zašto te prije nisam viđala?

- Tek sam jučer stigla. U očima mi još gore plameni jezici što su me progutali. Čisto žgarište.

- Šta se tačno desilo, molim te ispričaj mi?

- Ne želim.

- Možeš li mi barem reći što su te poslali na odjel Mongolskog uništenja ako si tek jučer stigla?

- Moj je tek u fazi izgradnje, a dok se ne završi, rekoše nam da će nas postavljati u one odjele u kojima ima mjesta.

- Razumijem.

- Žališ li za životom?

- Pa i ne baš. Žalim samo za svojim čitaocima. Prije na dan-dva  nego što ću izgorjeti, čitao me jedan mladić sa karcinomom u poodmakloj fazi. Vjerujem da će i on umrijeti u skorije vrijeme.

- Još nisu pronašli lijek za rak?

- Ne, zašto?

- Pogledaj ovdje – prevrnu se na stotinu četrdeset šestu stranicu – moj autor je detaljno naveo sve biljke koje treba prikupiti za lijek, napisao je čak i način njegove pripreme. Žalosno, stvarno žalosno.

- Jeste, slažem se. Nikada niko za to neće saznati.

Jučer su stizale knjige, jedna po jedna, u povorkama. Smrt je zaborav i neodloživi trenutak. Ovdje su biblioteke veće nego dole. Sve one za koje ljudi ne znaju, na ovom mjestu obitavaju i druže se, svaka na svoj način, svaka sa svojim društvom. Ljudsko znanje ne pokriva ni mrvu stvarnosti.

*

Nije se uspjelo izbrojati koliko ih je ispaljeno, to je, uostalom, bilo najmanje važno. Utrčavali su ljudi, žene, omladina, a potom izlazili kašljući, crnog lica, s naramcima slovnatih papira u koricama i uvezima. Nebo je bilo zaklonjeno dimom baš kao u Bagdadu 1258. godine. Pucala su stakla i crvena stihija je grabila svoj plijen zlokobno, kao osvetnik za neku tešku uvredu. Saraj od mudrosti je pao; ostade samo ovas da ga spašava. Danas će gornja biblioteka da se napuni novim naslovima.

**

- Eh eto, šta misliš? – upitah poluzainteresovano jarana Naima dok sam mu iz ruku uzimao papir. Naim je bio moj lični kritičar, iskren i konkretan, ali nadasve kulturan i mio.

- Ova ti stvarno obećava, trebaš je nastavati – klimnu mi uz osmijeh.

- Je l' fakat to misliš?

- A mislim buraz, ne bih te džaba ložio.

- Ama znam, nego sam baš pozitivno iznenađen.

- Samo bih ti preporučio da ovo na kraju o Vijećnici malo produžiš i bolje objasniš. Ali moram reći da mi se posebno sviđa kako si lingvistički rastavio Sarajevo, što simbolički označava rat.

- Upravu si, taj dio djeluje pomalo konfuzno. A hvala za taj kompliment o simbolici – rekoh sav uzbuđen.

- Gdje si to odlutao – upita me paleći cigaru. Ja sam neko vrijeme buljio u šare drvenog stola.

- Nešto razmišljam, možda će i moj rad neko nekada uništiti – rekoh niotkuda – možda je ovo neka vrsta inspiracijskog predkazanja.

- Ne mora ga uništiti, samo ga treba ne čitati, isto ti je to – zaključi Naim.

- Onda je već uništen, a na to sam navikao – prasnuh u smijeh. On mi se priključi.