Rapsodija riječi, priča 29: Krug

            Nisam ni čuo kad je ušla. Već sam bio navikao na ovakve dolaske. Uvijek sam prije nje dolazio u stan i zaticao sam ga praznog. Sat bi kucao na zidu; svijetlila bi crvena lampica na televizoru; a ponekad bi se čula neka zalutala muha kako zuji. Tako se dešavalo godinama. S početka sam se ljutio jer nisam bio dočekivan ručkom i kafom; svaki dan je prolazio u nekoj neprekidnoj monotoniji iz koje nisam mogao pobjeći. Da sam oženio domaćicu, onda bih imao sve blagodati kućne ugode, a ovako, s doktoricom, valjalo je preživljavati vrijeme bez izričitog osjećaja za njega. Doduše, da ona nije doktorica i da ja nisam profesor, sigurno ne bi ni živjeli u ovakvom stanu. Barem su nam odnosi bili mirni, istina hladni i mrtvi, ali su ipak postojali i nisam se žalio.

            U trenutku kada je ušla, pokušavao sam ponovo svirati Supàrat am fost de mic. Neopisivo volšebna i razigrana, ali uz to i jako teška kompozija. Prenuo sam se samo kada mi je u prolazu dotakla rame i pozdravila, a ja se samo osmijehnuo i zaronio mišlju u dirke. Harmoniku sam svirao par godina, čisto da imam nešto što bi mi ispunilo dušu. Nisam bio muzičar i mrzio sam note. Svirao sam isključivo iz hobija, samostalno, samouko i sa sigurnošću, ali samo unutar vlastitih zidova. Iz sobe sam čuo njen razgovor sa nekim na telefonskoj vezi, ali se nisam previše obazirao. Imao sam osjećaj da me ništa ne bi moglo iznenaditi. Tako cikličan i ustaljen red dešavanja mi je izgradio uvjerenje u nemoćnost bilo kakve promjene. Voz je isključivo kružio na istim šinama i obećavao je da će tako ići dovijeka. Skretničar je vazda bio budan i održavao takvim i mašinovođu. Svi veliki istraživači svijeta su morali da učine iskorak van svog ambijenta. Globalni plan ne mogu prenijeti u jednu mrvicu ovog hljeba što ga zovem životom.

            - Zvala je Mirsada. Zovu nas na večeru u onaj turski restoran. Ja sam rekla da dolazimo.

            - Uredu. Ići ćemo – rekoh.

            I ovo sam pretpostavio. Ako nije Mirsada, jeste Sanja, ili Maja sa onim njenim brkom...osobe nisu bitne, ishod je potpuno isti. Tipična razglabanja o bezveznim stvarima. Hvalisanje uspjesima djece, žaljenje na šefove, kritika vremena...uglavnom, većinom se sve svede na pljuvanje po državi. Razmišljao sam kako bih o sebi mogao snimiti neki dobar film, tipa Triangle. Stvarno nisam očekivao da će mi ovako izgledati stvari kada porastem. Život je jedna slika koja blijedi odrastanjem. Kao dijete, svaki otkucaj vremena se slika najraskošnijim bojama, prelijeva se u njima i žudi za novim umakanjem kistova. Sada se na toj slici gomila prašina; namiče se koprena koja magli vid i uništava stvarnost.

            Ulica samo zagolica biće da bi pomislilo da je nešto drugačije. Pričin životarenja i ljudi se brzo raspline u par momenata. Prosjak sa istim natpisom sjedi na istom mjestu već godinama, čak mu je i broj udijeljenih kovanica isti. Pred cvjećarom Hajrija pršće bukete da bi ih učinila svježijim i zavarala nekoga ko nije odavde. Hodam potpuno isto kao uvijek. Dugim koracima koje prate kraći. Ovaj put su ih činile noge obučene u crvene štikle i crvenu suknju. Ali svejedno je, štikle su štikle bile one crvene, roze, bijele ili crne. Te noge su hodale dosta otmjenije nego moje. Ja nisam previše glumatao kao ona. Bio sam svoj, zaronjen u kolotečinu neke stihije koja je vrtila figurice uokolo. Ona se više izdvajala. Bila je ljepša i sređenija.

            Na večeri je bilo sve kako sam očekivao. Dosadni Mirsadin pekinezer me lizao po nozi, a ja sam govorio kako mi je to sve slatko. Mirsada sigurno ne bi voljela zaći u odaje mojih primisli da vidi moje stegnute ruke i ugasle pseće oči. Ne bih to nikada uradio, samo razmišljam o svemu što mi sine u sekundi. Mirsadin muž Harun se jako iznenadio kada sam ga na par mjesta prekinuo i dovršio njegovu rečenicu. Pitao me kako znam šta on želi reći. „Čitam misli,“ govorio sam znajući koliko je to izlizana fora. Obični ljudi zaslužuju obične odgovore.

            Pri povratku, poljubila me u obraz kada smo se približili ulazu. Znao sam da nešto nije uredu.

            - Čemu to – upitao sam je uz smiješak čuvajući se za obraz, što zbog iznenađenja, što zbog pritajene želje podsvijesti da se to ne ponovi. Nisam bio spreman za neočekivano. Nepoznavanje razloga je motiv za najveće strahove.

            - Ne znam. Posmatrala sam te večeras i nešto si mi bio posebno šarmantan. Nisam to htjela da uradim pred njima.

            Vrata od stana su bila odškrinuta. Samo smo se pogledali u čudu i već smo znali šta se desilo. Ušli smo i upalili svjetlo. Stan je bio u haosu. Prevrnuti ormari, podignuti ćilimi, izvaljene latice. Od svega toga, najčudnije mi je bilo to što je harmonika bila razvaljena. Vjerovatno su mislili da čuvamo neki novac u njoj. Sjeo sam u fotelju smiren i ispunjen. Počeo sam se smijati, onako od srca i iskreno. Ona me je zabrinuto gledala i držala se za glavu. A šta bih sad? I da joj kažem, ne bi mi vjerovala.