Rapsodija riječi, priča 35: Tuđin kojeg poznajem

            Zajedno smo već punih pet ljeta. Prvi put sam je vidio na uglu Štrosmajerove, ustvari, nisam je vidio cijelu nego samo dio zlaćane kose, komad hlača i jedan otkucaj cipela koji je zamaknuo za obrub zgrade. Potrčao sam da je sustignem i počeo da se snebivam u sebi kao što to uvijek činim. Gledajuć' u njena leđa i kosu, zamišljao sam je kako je meni bilo najslađe, onako kako sam je uportretio u ram moga uma. Ako se slika ne bude poklapala sa njenom stvarnošću, što je bio čest slučaj moje nestašne sudbine, onda bi ispario sav zanos i vratio bih se onome što bih u tom trenutku zaboravio zbog njenog praska u moj dan.

            Srećom, bila je mnogo više od onoga što sam umislio. Iznenađenja ovakve prirode su rijetka i uvijek se zgrozim zbog nedostignutog očekivanja koje padne kao kamen u mutnu vodu. Susret s njom je bio nov, neočekivan, tako nježno ustreptao, tako jako ukotvljen u mom do tada vječitom zastoru pred ljubavnom ontologijom.

            Postoje neke slike neprevodive u riječi, usnule, usporene. One lelujaju kao otpalo perje ptica koje odlete u jutarnju čistinu. One se zadrže kao jata filmskih obzorja koja promiču pred očima u putovanju vozilom.

            Godine su se nizale kao naši pogledi i dodiri. Bezbrižnost. Blaženstvo. Ali potajno sam vremenom počeo da strahujem od svog starog straha. U meni se rađao ponovo onaj vuk koji ljubomorno grize. Držao sam ga na uzici svih ovih godina, zaključanog duboko u sebi, izmrcvarenog i izgladnjelog poslije dugih godina samoće. Došao mi je ponovo. Da, pojavila se ljubomora, ta gorko-slatka parajuća škakljivost u njedrima i grlu. Pokušavao sam da je ubijem u startu, zgazim kao dosadašnje ljubomore, one prije nje. Radio sam sve da se stresem tog sjenovitog osjećaja pratnje u mom živom snatrenju. Međutim, nisam uspio. Počeo sam se gubiti u svemu tome. Dani su odmicali i zamrzio sam sunce jer je ono otimalo nju iz mog kreveta i vodilo je drugima.

            Postao sam ljubomoran na sve one koji imaju doticaj s njom. Šta ako je ljubomora dokaz ljubavi. Prekomjerna ljubomora može biti dokaz prevelike ljubavi, ali i dijagnoze bolesti. Ja sam je uvijek razumijevao kao ovo prvo. Jer, shvatio sam da ja to i želim. Ja uživam da budem ljubomoran. Ljubomora je slatka jer znam da na kraju dana, kada sve prođe i kada je svi drugi izgledaju onim svojim pasjim očima, ona će doći meni i samo ću je ja gledati. Je li uredu tako voljeti? Ne želim da je posvajam niti da je imam samo za sebe. Ali teško je sada kada se sve otelo kontoli. Postala je dio mene i čim ne dijelimo isti zrak, osjećam da me neko čupa i iznutra razvaljuje. Neko odnosi taj moj dio koji je postao najjači dokaz moje ličnosti. Neko drugi miriše njen parfem, neko drugi joj gleda sjaj u očima koji ne sjaji radi mene, neko joj drugi broji korake kojima miluje zemlju.

            Psovao sam sve puteve i trase po kojima je hodala. Šutao lišće u jesen, ono lišće koje je imalo rupe od njenih peta. Vješao sam njene drugove i kolege u snovima. Polijevao ih benzinom i smijao se grohotom dok mi se ona umiljavala u grudi poput mačeta i držala ruku u mojoj kosi.

            Danas je otkucao sat moje patnje. Kazaljke su se prelile preko svakih nebuloznih sumnji. Sve se zacaklilo kao jezerom led u sibirskim prostranstvima. Nije me očekivala jer sam ovaj dan inače duže ostajao na poslu. Vrata od sobe su bila odškrinuta. Čuo se njen glas. Razgovor s nekim. Ispovijed. Priznanje ljubavi i obznanje prevare. Otrčao sam do toaleta i uzeo već odavno pripremljen pištolj sakriven iza pločice. Prišao sam ponovo vratima i slušao. Dragi moj, izvini što ti ne mogu drugačije ovo reći, moram što prije na posao, već kasnim. Vidjet' ćemo se večeras kada niko ne bude tu. Danas sam bila hladna i mislim da nije bilo sumnje da se nisam odala. Nadam se da ti se sviđa što sam pripremila za tebe. Volim te. I nestalo je glasa. Nije pričala više ništa nego se samo čulo neko zaglušeno meškoljenje i šuštanje ljudskog tijela.

            Uletio sam s nakupljenim bijesom što se izbrazgao po mom licu i crvenilu mojih obraza i čela. Pištolj je stajao uperen u nju, nategnut, crn kao smrt. Ona je drhtala i u ruci držala diktafon mjesto telefona. Na stolu je bio paketić umotan u ljubičasti celofan i na njemu kartončić sa svježe otisnutim tragom poljupca crvenog karmina.

            Pa meni je danas rođendan.