Rapsodija riječi, priča 43: Priča o pismima, klupi i ludosti

Prošlo je par godina. Nisam ih ni brojao niti bih želio da znam koliko ih je bilo. Znam samo da sam dočekivao zime i ljeta na isti način koji nisam mogao promijeniti. Sprva smo razmijenili par pisama i onda je stalo. Zadnje koje sam poslao bilo je prošle godine. Sjećam se kako sam u njemu vješto sakrio ono što sam htio da sakrijem. Iza naizgled bezazlenih krivih slova je bilo nešto sasvim drugo, ono moje staro. Pisao sam joj o sebi i o tome kako proživljavam dane (a sve to s nekim estetski složenim rečenicama); pisao sam o svojim razmišljanjima za novu knjigu; pitao je kako se ona snalazi u novom okruženju; je li upoznala novo društvo; je li se konačno skrasila u nekom domu u kojem će biti mirna neko vrijeme; pitao sam je još štošta samo iz razloga moje nemoći da pitam ono što sam želio još dok je bila ovdje. Nakon mjesec dana sam dobio odgovor. Pismo je bilo u bijeloj koverti – klasični pokazatelj nebrige za mene niti za moj doživljaj njenog pisma. Bijela boja je najobičnija boja; naravno da često znači svjetlost, dobrotu i čistoću, ali ovdje je bila riječ o nezainteresovanosti.

U pismu je napisala da se super osjeća, da joj prija novi grad i da joj je ugodno. Uputila mi je još pokoju riječ podrške za moj rad i to je bilo to. Taj prijateljski ton sam mogao u trenutku progutati zajedno s pismom i rigati vatru iz utrobe kao zmaj. Kasnije sam zahvalio Bogu što ga nisam zapalio jer sam ga poslije uvijek mogao uzeti da pročitam (iako nikada nisam kao ni sva prethodna pisma). Bila je to neka jadna utjeha samom sebi da će mi biti lakše jer su tu i mogu i uzeti kad god poželm. I poželio sam, svaku noć. A nisam, nijednu noć.

Od primanja tog pisma se ništa naročito nije dešavalo. Skupljao sam ideje za moju novu knjigu, odlazio do prijatelja da igramo neku novu igru koju je izmislio jedan od njih (nisam se mogao sjetiti koji tačno). Iako mi se to na prvu ruku nije svidjelo, kasnije sam počeo da uživam u toj igri. Pravila i cilj ne bih sada da objašnjavam jer nemam prostora za to (a niko drugi i ne zna za tu igru pa ne bih da bude ukradena i da se neko obogati preko naših leđa).

Onda sam počeo shvatati da sam stalno u bijegu od vlastitih misli. Ne znam zašto sam to radio. Dok sam bio mlađi, uvijek bih se predavao i umu i srcu; pustio bih da me nose dokle im je volja. A sada sam postajao toliko čudan samom sebi jer je sve izgledalo kao borba koju vodim u unutršnjosti bića koje ne zna kome da se prikloni. Trojica smo valjda, koliko sam uspio da se objektivišem izašavši iznad sebe u spektatoru.

I paf! Jednog jutra sam pogledao u plafon i primjetio ispucalu liniju od osušenog kreča. Daaa! Taj zid je nebo, ta linija je vlas, moje tijelo sam ja, a ona je...

Protrljao sam oči i potpuno bio nesvjestan svog stanja. Nisam znao da li sam sanjao takve misli ili su mi došle same odnekud tako bolesne. Ustanovljeno je zvanično da stalno razmišljam o istoj osobi godinama. Glupost je što sam ja znao za ta dešavanja pod svojom ludom lobanjom, unosio ih na papir i sebe kao spašavao. E bogme sam se spasio!

Neko vrijeme je iskucalo svoje. Eto me na početku. Godine su prošle. Dvanaest mjeseci i to više puta. Grana je bila ogoljena, pa bijela, pa probeharala, pa ozelenila. Šta se tek s čovjekom desi?

Šetao sam svoju uobičajenu šetnju do nakrivljenog hrasta i onda nazad prema dječijem igralištu. U povratku je bilo kao u ognju. Ona sjedi na klupi, na onome što je zauvijek na sebe zapisalo oznaku mjesta za ljubav. A i ljubav se zapisivala na njoj. Klupa nije za penzionere, oni tu dođu jer nemaju gdje drugo otići. Nije ni za stare novine koje ostave nevaspitani skotovi. Nije baš ni za golubove i ispražnjenja njihovih ptičijih crijeva. Pogotovo nije za noćne skitnice i narkomane. Sad kad bolje razmislim, oduzeli su klupi život. Ona je mrtva bez zaljubljenih koji na njoj sjede. Parovi je oživljavaju. Ona joj je napola davala drvene otkucaje.

Ona sjedi na njoj. Ljudi su se izgubili negdje. Na igralištu je djevojčica ostala u zraku ljuljajući se na ljuljački. Petogodišnji dječak je paradoksalno u zraku držao svog oca na klackalici. Mnogo lišća je bilo u slobodnom padu i shvatio sam da je jesen. Dok sam hodao nikog nije bilo. Čudio sam se tome i trljao ponovo oči kao i onog jutra gledajući u plafon. Vratiše se ljudi. Vrati se i klupa. Ona se ne vrati.

Nastavio sam hodati. Ona ponovo sjedi na klupi. Prišao sam nesigurno. Dok je dizala glavu da pogleda priliku koja je stala pored nje, ja sam progutao litre pljuvačke i borio se da mi srce ne probije grudni koš. Kada me pogledala, usne su joj zadrhtale i blago se povile u tanak osmijeh. Ja sam je gledao. I još sam je gledao. Onda sam u sebi počeo skakati kao dijete na krevetu i oživljavati na javi svoje snove o ovom trenutku.

Iz neobične hrabrosti koju nisam niti znao da posjedujem, približio sam joj se, podigao je s klupe, stavio ruke na njene kukove i provalio iz njedara:

-          Želim samo da mi u lice kažeš da nikada neće biti ništa od nas. I kada mi kažeš, zamolio bih samo za još jednu stvar, jednu moju želju, dugogodišnju, otkad te znam... Poljubim te, odem i nikad me više ne vidiš?

Suze frcaju. Ptice pjevaju jer im je to u prirodi. Sunce sija na zalasku. Zgrade se ruše. Ljudi se smiju.

-          Žao mi je, ne mogu ti to reći – prozbori umilno.

Dodir usana. Osmijeh i riječi obećanja. Izjava ljubavi. Patnja u glasu. Sreća pada kroz oblake. Ja padam u crnilo. Bjelina. Plafon. Linija.