Rapsodija riječi, priča 42: Noć upaljenog svjetla

Kući sam, u to vrijeme, danima dolazio pospan. To se većinom dešavalo u satima iza ponoći. Išao bih trotoarima, prelazio ceste na izlizanim zebrama, posmatrao pse lutalice što su se linjali oko bandera, smetljišta i gradskih beskućnika. Znam da je bilo ljeto i da je asfalt bio toplinom koju akumulira tokom dnevne žege. Pospan sam bio zbog nedostatka sna, što je veoma logično objašnjenje, a kući sam išao valjda što nemam gdje drugo otići. Na stepeništu ispred zgrade je često znao sjediti jedan zaljubljeni par koji je razmjenjivao nježnosti. Nekad sam bio zgrožen onim što vidim (ne zbog akta nego zbog ambijenta), ali iz toga sam uvijek pokušavao da izvučem ono najljepše, ljubav naprimjer.

I tako, iz noći u noć, vraćao sam se uvijek slomljen od nečega što me pritiskalo na zatiljku, štopalo mi krv u vratnim žilama i tjeralo bol u sljepoočnice. Ljeto je tada bio posebno uzavrelo, kao i moje tijelo koje nije imalo smiraja.

Ona noć, koju sad oživljavam u sjećanju, bila je po svemu različita od ostalih. Moja standardna rutina je bila da tiho otključam vrata (kao pazeći da je ne probudim – neki smiješni pokazatelj laganja samom sebi da želim biti pažljiv), prošunjam se hodnikom i usput pogledam svoj nakazni odraz u ogledalu (jer bi bio mrak), provirim u spavaću sobu i desetak sekundi je promatram kao kakav bolesnik iz horor filmova. Sada, kad se sjetim toga, pomišljam da sam je tada žalio ili šta li već, samo što toga nisam bio svjestan u tim trenucima. A mogao sam je žaliti jer mi je glava u povratku, ali i inače, uvijek bila prazna. Jeste bila pod teretom, ali je bila prazna. Nikada nisam pio i zato sam trezveno razmišljao o svakom svom postupku. Zapravo, barem sam mislio da tako radim.

Nakon što bih priškrinuo vrata, otišao bih do frižidera, otvorio ga češkajući se po stomaku ili bradi, a ujedno ne misleći uopće na ono što ima u njemu nego na nešto deseto. Tada bi mi, skoro uvijek, padala na um ona dječija opsesija kada sam polahko zatvarao vrata čekajući taj prelomni momenat u kojem će se svjetlo ugasiti, a odmah zatim bih pomislio kako sam beznadežan čovjek jer se bavim takvim glupostima.

Onda kada bih pojeo nešto ili ne pojeo ništa, odvukao bih se ponovo do spavaće, skinuo hlače uz zveket kaiša, zijevnuo jako i legao pored nje.

One noći je bilo potpuno drugačije. Otključavši vrata, prvo što sam primjetio bilo je upaljeno svjetlo. Već tada su mi čudni trnci prošli kroz pete i mislio sam da će me ubiti. Hodao sam sa izbuljenim očima kao u noćnog avetnjaka i stiskao zrak otvorenim šakama kao kandžama, očekujući da će se iza svakog ćoška pojaviti sa sjekirom, nožem, oklagijom, tavom... Dugo poslije toga sam razmišljao o tom ubistvu i shvatio sam da bih joj oprostio poslije svega. Da, nečiji život ne treba tako završiti, ali gledajući kakav je bio njen, imala bi pravo to uraditi.

Bilo je čudno zidovima gledati odraslog čovjeka kako hoda izbezumljen svojim domom od koga ga je hvatala jeza. Sve dobro poznate stvari, čak i sentimentalne, izražavale su zvjerski oblik.

Kada sam obišao sve sobe u stanu, sam sebi sam razbio svoju uobrazilju i skoro se nasmijao. „Pa sigurno je zaspala sa upaljenim svjetlom,“ pomislih. Sada već samouvjereno, prišunjao sam se do spavaće sobe i otvorio vrata.

Dočekala me nespremnog. Da sam ostao onoliko zaprepašten upaljenim svjetlom i da nisam maknuo imaginarnu sliku alametskog stana, možda me ne bi ovoliko zatekla kao sada  jer sam se bio skoro potpuno opustio od svog iznenadnog straha. Soba je mirisala na neki njen lijepi parfem kojeg ne mogu da opišem. Uvijek sam volio mirise, ali sam uvijek imao problema sa njihovim opisivanjem; stvarno ima nečega što se u riječi ne može pohraniti. A bio sam osoba od mirisa; oni su mi čuvali stara sjećanja u glavi; oni su bili tu da mi donesu večernje vraćanje kući s igrališta, miris prve djevojke s kojom sam prošetao, miris kuće u kojoj sam živio, miris nečega melanholičnog što povezujem sa nekim naizgled nespojivim slikama, ali što meni itekako ima smisla.

Dakle, te noći soba je mirisala i to je bilo prvo što me omamilo. Ona je ležala na leđima, obnažena, podignutih koljena i butina, opuštenih i u laktovima savijenih ruku koje su bile postavljene iznad glave, a glava joj je bila položena nježno na ravninu kreveta. Oči su gledale prema meni.

Igrala je na svoju najjaču kartu, a na moju najslabiju tačku. Dobro je znala da mi je bila najprivlačnija u tom položaju; s glavom položenom na krevet i kosom kao vodopadom koji zauvijek teče i zauvijek prestaje. To mi je razvijalo pobude vjerovatno iz razloga što takav položaj izražava potpunu žensku predanost; kao umiljatost nekog kućnog ljubimca koji vam toliko vjeruje i daje vam se u potpunosti. Gledao sam dugo tu sliku koju sada ponovo zamišljam i koprcam se u tijesnom prostoru odakle ne mogu pobjeći.

Ležim eto sada, nakon toliko godina, nespokojan. Često se sjetim te noći. Ostvarila se kasnije, u mraku, ona moja strašna pomisao. Time se ostvario i moj oprost. Odavno me crvi nagrizaju i osjećam kako sve manje mesa imam. Kada bi nekad došla da spusti makar jedan cvijet, makar jednu riječ na kamen koji je obrastao mahovinom. Nisam tužan, neka svako ide onim putem koji mu je propisan. Meni, bludniku, više nema te želje koja bi se mogla ispuniti. Možda jedino to da joj navečer u krevet legne neko umoran od posla i od borbe za nju, a ne umoran od psećih izdisaja nad nepoznatim ženama.