Rapsodija riječi, priča 41: Sudbine koje se nikada ne dese

U jednom momentu cesta je čista. Vlada neka neobična tišina. Zatim, na cesti se pojavljuje čovjek i on trči zadihan prema svojoj kući. Otvara vrata, ulazi unutra, zatvara ih snažnim pokretom i ostane naslonjen na njima dlanovima, oborene glave i uzimajući duboke dahove.

Nakon što je došao sebi, trči prema stepenicama, penje se na gornji sprat do svoje sobe, sjeda za stol ujedno vadeći čist papir iz latice. Kreće da piše, ali mu hemijska ne radi. Uzima drugu i piše. Ruke mu se tresu. Slova padaju izbezumljena svojom krivinom i načinom kojim dolaze na svijet. Gledaju iznad svoga kreatora zbunjeno i pokušavaju da iščitaju njegovo naborano čelo, obrve, svoje obline i prijatelje koji se nižu iza njih. U trenucima, do slova dopiru kolutovi duhanskog dima i nekakva čudna vlaga na par mjesta.

VIKTORIJA

Gledala sam kako mi se iz vidokruga gubi grad. Sada ponovo ostavljam ono što sam ostavila i prije dvadeset godina. Osjećaj je drugačiji; drugačije bolan i drugačije tužan. Sama želja da se vratim samo zbog svojih uspomena a ne ljudi, vodila me je do onoga čemu sam stremila; sanjala sam sve puteljke kojima sam trčkarala kao djevojčica i svaki kamičak koji sam bojila tatinom farbom iz garaže. Sada se sjećam tih dana kada sam ih oboje izgubila i nisam željela ni da pomišljam o povratku. Došla sam poslije svega, kada sam osjetila spremnost za posjetu. A znala sam za sve ono što će mi se vratiti i zbog toga sam držala odgodu do daljnjeg. Kada sam došla, pustila sam da mi sjećanjem samo poigra radost i melanholična slika uspomena na dječije dane. Došli su mi zvuci graje i uzvici pri kojima smo u sumrak ganjali krijesnice. Te godine koje sam ovdje provela su se sada činile kao sekunde; svaki otkucaj sata je donosio novu sliku u glavi i gledala sam svoj film za koji nisam znala da postoji. Shvatila sam da sad mogu razumjeti umjetnike; jer ako meni poznati predmeti, ulice, kuće i stvari bude ovolika sjećanja koja nisam znala da posjedujem, onda samo mogu zamisliti koliku inspiraciju umjetnicima može potaknuti nešto što im se desi tako nitkud ili to jednostavno u trenutku prepoznaju kao izvor za nešto svoje.

Prošlo je par godina od moga igranja s kamenjem i lutkama. Počela sam primjećivati da me dječaci već čudnije gledaju. Bilo je zvjerskih pogleda, tupog zurenja u moje haljinice, prostog govora i sašaptavanja. Mislim da sam tada započela svoju mržnju prema muškarcima. Nisam željela da se igram sa njima i pokušavala sam da izbjegnem svaki mogući kontakt. Ipak, nekada je bilo nemoguće proći ulicom i ne sresti ih. Često bi projurili biciklima zviždeći mi i dobacujući svakojake grozote. Nikada nisam zapamtila koliko ih je bilo, samo znam da ih je bilo mnogo i svi su bili isti. Kao pobjesnjeli psi pušteni s lanca.

Otišla sam daleko. Moram se vratiti na ono zbog čega sam došla.

Došla sam samo radi tog sjećanja. Pomislila sam da će mi ono pružiti zadovoljstvo; da ću osjetiti nešto lijepo kada budem gledala u kuću i ulicu gdje sam odrasla. Došla sam da samo to vidim i da se vratim. Možda je moja želja za ovom posjetom čudna, ali meni je značajna i nemam potrebe da se ikom pravdam.

Iako sam napunila neopisivu čežnju za udisajem zraka iz ovog grada, stvorila se čudna kugla praznine u utrobi; nešto čega nije prije bilo i na trenutak sam mislila da sam učinila samo nešto zbog čega ću se kajati poslije. Sada po prvi puta znam kako je kada dva puta odlaziš iz mjesta u kojem si ponikao. Priroda i okolina određuje kakvi će ljudi tu boraviti. Čini mi se da bi bilo nemoguće osjećati nostalgiju za ledom ili sniježnom beskrajnošću sjevera. Držim da mediteranska toplina udara jaču krv u žile svakom biću i daje mu do znanja da mu se nije lahko otrgnuti iz ljepote što svakoga nanovo osvaja i draži.

Ponovo odlazim iz svog rodnog grada. U daljini su se razvukli oblaci poput pjene na obrazima mog tate dok se brijao. Iza brda je jenjavala crven kao obrazi moje majke dok je jutrom čistila kuću. Na brodu je vladala opća zbrka i dreka ljudi koji ga pripremaju za isplovljavanje, kao pasji laveži dječaka koji me zadirkivaju dok idem prema svojoj kući.

Brod je zatrubio gromoglasnim zvukom još par puta i počeo lagano skretati prema sjevero-istoku. Djevojka na palubi je stajala nalakćena na ogradu, u ljetnoj haljini i s koferom pored desne noge.

ČOVJEK

Te godine sam se vratio kući razbijenog nosa. Onaj klipan iz moje škole me dočekao nespremnog dok sam mu držao pridike spram njegove nekulture. Nikada nisam do tada osjetio ništa slično. Samo jedan tup udarac u nos; gubljenje ravnoteže i pad. Sve se desilo u nekom bunilu ili polusnu.

Morao sam se družiti sa raznim kretenima jer druge djece u kvartu nije bilo. Igrali smo se, skakali, kupali u noćnim satima dok zabrinuti roditelji ne bi došli po nas i šibama nas otjerali kućama. To vrijeme mi tako živo stoji u prvim kredencima mozga kao da ga mogu opipati i pomirisati. Ponekad se začudim svojoj genijalnosti oživljavanja davno prošlih stvari.

Motiv za današnje oživljavanje uspomena je bilo moje predinfarktno stanje koje se desilo zbog nečega što sam sebi još ne mogu objasniti. Stajao sam minutama ukipljen, kao zaboravljena biljka ili prosjak koga niko već dugo ne gleda. Čuo se šum mora i cika željezne kapije koju je otvarao vjetar. Ja sam samo stajao. Mislim da je tada bilo 2 sata popodne, a meni se učinilo da sam ubačen u vremenski stroj koji me lomi kroz dane, mjesece, godine. Valjalo je nastaviti hodati, proći i ne obazirati se na ono što vidim ispred sebe na 20 metara. Obod od šešira sam povukao nadole zaklanjajući oči i polahko krenuo. Jedan korak sam pravio toliko dugo da me to podsjetilo na otežano trčanje i kretanje u snu kada vas neko goni. A gonilo me mnogo više stvari od jedne bezazlene aveti iz košmara. Mene su tjerala sjećanja, a sjećanja suze, a suze drhtanje...

- Zdravo – reče uz osmijeh kao i svakom slučajnom prolazniku i ne obazirući se na moje lice. Držala je ruku na čelu zaklanjajući oči od sunca i piljeći u kuću ispred nje.

- Zdravo – reče neka čudna snaga iz mene i tad osjetih nanos mirisa kose koji se samo može sanjati. Zapravo, tako nešto nikada nisam ni sanjao niti znao da može postojati.

Htio sam da prođem dostojanstveno, kao čovjek, kao gospodin. Prošao sam kao izmrcvarena životinja željna hrane i vode. Prošao sam kao zarobljenik koga vode u ćeliju ili osuđenik koga vode na vješanje.

- Halo!? Sebastijane!? Jesi li to ti?

Stadoh ponovo ukočen. Sada sam prošao 20 metara u drugom pravcu i bio sam već ponosan na sebe kad začuh ove riječi. Zar mene doziva? Ali ja nisam Sebastijan? Možda me zamijenila s nekim? Srce mi je poigralo kao pamet u budale. Okrenuh se.

Vidjeh ruku koja na uhu drži telefon.

- Ma sorry, nisam ti prepoznala glas. Evo još sam malo ovdje i ukrcavam se u pola 3. Da, da, htjela sam ovo zaista, falilo mi je. Važi, vidimo se za par dana. Ćao!

Ako postoji rupa u kojoj čovjek nikada ne dotakne dno, a pada, ja sam u nju upao. I tonuo sam sve dublje.

Odjednom, sjetih se onih riječi koje sam čuo. Brod. Pola 3. Potrčah.

*

Stajao sam nijem i posmatrao male talase koji su dolazili do obale. Napravila ih je velika mašina koja odlazi daleko. Brod je odlazio hladnokrvno; sviknut na svoje odlaske; čvrst – čista moja suprotnost. Zakasnio sam. Ponovo sam dopustio da ode. Drugi put dopuštam da ode. Izgleda da je sudbina da ode. Iz ruku mi je ispao papir. Ponio ga je vjetar. Izgubio se u visinama. I ja sam se izgubio. Sa tog mjesta, iz tog vremena, iz svog tijela, iz svoje duše.

Na oblacima, dok vjetar nosi papirno tijelo, usput čita čudna slova koja pišu na njemu:

Nikada nisi bila moja V., a bila si uvijek moja V.

Neka nisi bila, ali meni si bila

Znaj, čuvao sam te za sebe u svojim noćima i znaj

Čuvao sam te moja V. od svega

Primao sam batine zbog tebe moja V.

Dječaci su me tukli zbog tebe moja V.

A ti si bila

Moja utjeha

Moja V.

Psovao sam im svakog živog

Kada bi ti prošla i otišla

Jer nisam smio pred tobom da se pravim dasa

Bio sam kukavica

Bez glasa

Kada bi ti bila tu moja V.

Ali poslije bih se hrvao sa prostacima i mangupima koji nemaju ništa do jezičinu

Kako smiju da tebe stavljaju u usta

Moja V.

Borio sam se za tebe

Moja V.

I prošlo je dugo od tada, mnoge su se stvari nanizale

Danas sam te sreo

I evo žurim

Trčim

Da ti donesem makar papir

Da vidiš

Moja V.

Da je bio neko ko nije gledao samo u tvoje haljinice

Dolazim

Da nam spojim sudbine sada kad smo veliki

Dolazim moja V.

Čekaj me...