Rapsodija riječi, priča 40: Sinoć sam ti Safo

JA

Noći su stvorene za čovjekov duh. Danju ljudi rade, hodaju, znoje se, tovare, jašu, kopaju, zidaju i šta sve ne. Noći su tu da se čovjek okrijepi; one su sazdane od razgovora, šapata, ljubavnih čežnji i drhtaja. Onaj duh koji se pod suncem sakrije u teret tijela, noću ispliva i poklopi tijelo.

Išao sam nesigurnim korakom pod mjesečinom što je obasjavala mahalu. Čini mi se da nikada mjesec nije bio jači. Molio sam Boga da mi u susret ne šalje prolaznike koji bi na meni mogli vidjeti neobičnost u izrazu; oni bi lahko razotkrili moju strepnju koja mi je stezala noge pomiješanu sa ljubavlju što me vukla naprijed. Što sam se više približavao Safinom dvoru osjećao sam sve veći utjecaj ove dvije sile koje su se sukobljavale u meni. Osjećaj u grlu je bio takav kao da sam progutao gurabiju u kojoj je bio umiješan i šećer i pelin. Olakšavajuće mi je bilo to što je Safa znala da sam joj mušterija. Napisao sam joj, sjećam se, neko nezgrapno pismo u koje sam nabacao riječi bez pravila. Kasnije sam shvatio da je bilo bolje da sam sačekao jutro, da moja ljubav dobije potvrdu od mozga, da mi rečenice ne ispisuje samo srce. Slova i glasovi iz srca su lišeni svakog umovanja i zato nekome mogu izgledati neobični ili budalasti.

Zbog tog pisma, ma koliko to beznačajno izgledalo, bilo mi je lakše poći joj prvi put. Ubrao sam ružu iz svoje bašče i namjerio je ostaviti na Safinom pendžeru. U taj vakat, običaj ostavljanja cvijeća na djevojačkim pendžerima je bio rasprostranjen širom Bosne. Svaki momak je donosio većinom različit cvijet, a kao znak kojeg je momka begenisala, djevojka je ujutro na njedrima nosila cvijet koji joj je isti ostavio.

Kapija je zaškripala i ušao sam u avliju. Kaldrma se presijavala na mjesečini, a Safin pendžer je stajao mirno, kao kakvo utočište od briga, kao okvir kroz koji se gleda džennet skriven svima. Sva tadašnja mladalačka sreća je bila čuti ženski glas iza mušepka koji se obraća onom koji je izabran.

Tiho sam prišao i spustio ružu da stoji pod nekim uglom za koji sam mislio da najljepše izgleda. Zatim sam stao nepomičan; kao na rascjepu ovozemaljskog i nebeskog; kao da sam došao negdje gdje nisam smio doći; kao da sam učinio nešto što nikome nije dopušteno; kao neoprostivi grijeh ili dodir nepostojećeg. Safa se nije pojavljivala i hvala joj. Allah dragi zna kakve bi joj samo gluposti mogao reći ovako rastrešen. Ruža je sasvim dovoljna za moj početak. Još kratko sam stajao, udahnuo punim plućima i krenuo nazad.

U povratku, usnama mi je gorio osmijeh u samoći mojih koraka i topao miris nade koji je grijao tijelo.

RUŽA

Otkinuo me je bez trunke savjesti. Zašto su ljudi tako bezobzirni? Pa i mi ruže imamo dušu. Volimo pažnju i nježnost. Zato se mi plaho ne oslanjamo na ljude. Da nam Bog ne šalje kišu i sunce iza brda, davno bi svehle bez ičije tuge i žalosti. Ali opraštam mu. Opraštam mu radi onoga zbog čega me je ubrao. Ruže jedino opraštaju u ovakvim slučajevima. Ako će se s nama roditi nešto više, onda nam nije žao da se žrtvujemo. Zato mu opraštam.

Nosio me u drhtavim rukama duž čitavog puta. Osjećala sam miris znoja sa njegovih dlanova i prstiju u kojima nisam bila sigurna od pada. Ali razumjela sam i potajno sam se smješkala toj njegovoj zaljubljenosti što se igrala u strahu i želji.

Kada me ostavio na pendžer, gledala sam u njegovo izgubljeno lice, bio je otuđen od ovog svijeta, dalek, zanesen. Ispratila sam ga kad je zamakao za avlijski zid i ostala tako čekajući. Dugo nikog nije bilo i nisam čula ničije glasove i korake, ali odjednom, prestravi me nečiji uzdah. Sada sam mogla u mraku da razaznam obrise ženskog lica koje se približilo mušepku i gledalo napolje. Sve vrijeme to lice je bilo tu i zbog tog saznanja sam se onako prepala. Začudila sam se kako neko može biti toliko tih i ne odati svoje prisustvo, neprimjetan čak i meni, biću iz prirode koje osjeća svakoga.

HALIL

Ljudi su odlazili s jacije kućama, a ja sam krišom trgnuo zumbul iz bašče popevši se na zid. Bio sam skriven mrakom i niko me nije vidio. A i da jeste, nisam učinio ništa loše. Džamijski harem je svačiji pa i moj. Allah  je stvorio svu zemlju za ljude da se njome koriste.

Načuo sam bio da je na Safu bacio oko neki šarlatan, sin onog Mehe kujundžije kako mi reče neko. Nije ustvari ni bitno ko je jer će i ostati niko. Zna se koliko ja već dugo s njom ašikujem, a znam i koliko puta mi je govorila da sam njen sultan. Safa je jedna od najboljih cura kojima sam išao. Možda bi se mogla uporediti sa Zlatkom Atifovom ali samo u gornjem dijelu, a dole, Boga mi ni sa kim.

Kada sam htio ući joj u avliju, primjetio sam da kapija nije do kraja zatvorena. Pitanje je bilo samo da li je ta osoba koja je zatvarala ulazila u avliju ili izlazila na sokak? Shvatio sam da mi to sada nije ni bitno pa sam se, kao mlad ždrebac, širokih ramena i stamenog držanja, uputio Safinom pendžeru spustivši zumbul na nj.

- Safo, blago moje, jesi tu? – šapnuo sam kroz drvene rešetke.

Nije bilo odgovora. Pokušao sam još par puta, ali uzalud. Samo su se čula daleka zavijanja umornih pasa i pjesma zrikavaca koja nije jenjavala.

Tišina mi je izazivala huju.

- Safo ako si tu i ako se kriješ, neće valjati. Bolje mi reci da te boli glava i da ne možeš pričati, k'o što često govoriš, a Boga pitaj da li lažeš, samo mi nemoj šutiti. Safo!? – progovorih glasnije nesuzdržan bijesom koji se rađao.

- Je l' to neki drugi Safo? Nije dobro to što radiš, samo bude li to što mislim. Komšije smo bona, znamo se od malena, znaš da te volim, samo tebe. Što mi ovo radiš bona ne bila?

Mjesec je zašao iza oblaka i avliju je prekrila tama.

- Safo ako bude neko drugi ja to neću izdržati. Ubit' ću i tebe i sebe onda! Safo znam da me čuješ, reci nešto!?

Pola sahata sam je dozivao bez uspjeha. Izgleda da je stvarno nije bilo. Niko ne može toliko izdržati a da se ne oglasi, makar šuštanjem, kašljanjem ili disanjem. Zatvorio sam kapiju za sobom i pošao kući. Kada sam legao, jorgan mi je bio težak kao zemlja, a ja pod njim kao uzavreo kazan bijesa koji mi nije dao mira sve do zore.

ZUMBUL

Bilo mi je teško biti na ovome mjestu. S jedne strane su me šamarale riječi zbog kojih su me s druge strane kasnije kvasile suze. Samo sam čekao trenutak da djevojka vrisne i otjera ovog momka. To je bila moja želja koja bi imala grozne posljedice i zahvaljujem Bogu što se to nije desilo.

Inače, kada mi kao cvijeće budemo ostavljeni na pendžer neke djevojke, upoznamo se sa svojim prijateljima jasminima, tulipanima, ružama i ostalima koji se tu zadese. Ali ovdje nije bilo niti jednog drugog cvijeta; zatekao sam prazninu i sam sam bio na ovoj razmeđi. To me posebno začudilo jer sam smatrao nemogućnim da ovakva ljepotica nema više mušterija koji joj dolaze.

Sve ovo se desilo prije moje smrti. Imao sam najtežu smrt koja može zadesiti nas cvijeće. Kada je momak otišao, Safa me uzela drhtavim prstima i iskidala mi svaku laticu ridajući u suzama. Izgledalo mi je kao da zamišlja Halilovo tijelo dok mi je lomila stabljiku i gužvala je među dlanovima. Završio sam razasut na šarenom ćilimu i kleo svoju sudbinu što mi je odredila ovakav kraj.

RUŽA

Ne sjećam se da su me ikada dodirnule nježnije ruke od ovih. Uzele su me polahko, postavile moju glavu u desni dlan i poklonile poljubac na moje latice. Sada sam bila najsretnija ruža na svijetu. Moje trganje je imalo uspjeha; poslužila sam jednom srcu da se drugom približi. Ja sam bila most preko kojeg je prešla ljubav. Mene su dodirivale i njegove i njene ruke. Tako je lijepo biti ovakva ruža!

Završila sam u mirisnoj sehari među vezom i nakitom. Bilo mi je udobno i mehko; ovakav završetak nisam ni sanjala. Brzo sam zaspala a kroz san sam čula kako neko bezuspješno doziva ime ove djevojke. Njen jecaj me probudio i nakratko sam osjetila miris zumbula koji je ubrzo potpuno nestao.

SAFA

Ujutro sam krenula po vodu sa đugumom. Ne znam šta mi je bilo teže nositi, đugum, glavu, tijelo ili dušu. Zemlja me vukla sebi, a gorki komad čemera mi je stajao u grlu i mislila sam da ću svakog trenutka pasti i zajecati iz sveg glasa. Novi zumbul, kojeg sam ubrala iz svoje bašče, stajao mi je pod bradom kao znak nesreće i bola. Morala sam tako postupiti.

Moj babo i njegov su veliki ahbabi, sve su prošli skupa k'o nokat i meso. Obeć'o me njemu još kad sam dijete bila. Ako me on ne bi ubio, ubio bi me babo. Ako me ne bi ubio, otjer'o bi me od kuće. Strah je izrodio tugu, a tuga je izrodila bol. Zašto se dopušta nekome da bude nesretan? Zašto čovjek mora patiti kroz vas dunjaluk i takav napaćen otići na onaj svijet?

Na ćošku sokaka je stajao Halil, nalakćen na rame onog svog druga Hasana, držeći čibuk u zubima i nazivajući mi selam. Gledao me tako da sam osjetila sve ono što mi je sinoć govorio, sada mi je dolazila svaka pojedina riječ koju mi je uputio. Samo je sada bilo još gore, strašnije, odvratnije. Strepila sam od tih očiju koje su bile više šejtanske nego ljudske.

I odjednom, pred mene izbi on. Nakrivljenog fesa, zbunjen, zamagljenog pogleda i suznih očiju. Gledala sam ga kao u svoj najljepši san. Nasmijala bih se iz sveg srca; poletjela mu u zagrljaj i zauvijek ostala tamo; izbrisala sve oko nas što postoji i ostavila samo njega... A nisam mogla, niti ću moći. Licem su mi se prošale boje žalosti, kajanja, stida, straha, ljubavi, želje... On me pogleda u oči, pa u njedra, pa opet u oči. Raširio je par puta nozdrve sudržavajući se da iskali sve što mu se naizgled svalilo na dušu. Poselamih ga oborenog pogleda, a on ne odgovori nego proguta knedlu u grlu, prođe kraj mene i ode.

„Sinoć sam ti Safo dvoru dolazio

na pendžeru tvome ružu ostavio

Da okitiš njedra ljepša od jasmina

ako mene ljubiš radosti jedina

Jutros kad te vidjeh Safo moja vilo

na njedrima tvojim ruže nije bilo

Mjesto moga cvijeta majci živa bila

kitio te zumbul komšije Halila

Safo, moja Safo, moj nevjerni druže

zar su ljepši dušo zumbuli od ruže

Zar je tebi draži gavran od slavuja

i biseri lažni ljepši od dragulja“