Rapsodija riječi, priča 39: S. (2. dio)

            Gdje li je sada S.?

            To pitanje mi je lebdjelo nad glavom kao roj uspaničenih leptirica koje su se sudarale i jedna drugu ubijale. Hiljade upitnika koje sam prvi put iskusio na svojoj koži. Život je najbolja učiteljica. Ljudi ponekad misle samo u skladu sa okolnostima. Sada po prvi put mislim otvoreno. Iz ćelije se prostirem u svijet, raširenih krila i budnih očiju. Pitam se.

            Živio sam sasvim lagodan život, bez trunke zlobe i loših tereta prošlosti. Sve sam odgovornosti izvršavao na vrijeme i na kraju, kao šlag na torti, kupio svoj uspjeh s radošću i uživao u odmoru. S. mi je bila sve ono što sam zamišljao da treba biti. Nije tu bilo ničeg naročitog što bi tuđe oko moglo primjetiti pa da zaslijepi, ali eto, moje nije odolilo pa sam svoje sljepilo pretočio u burme i zajednički život. Ona se složila sa svim tim.

            Par noći zaredom sam sanjao isti san. Upravo isti kao ovaj jutros dok sam čekao doručak. Budim se, otvaram balkon i izlazim, udišem jutarnji zrak sa smogom pritom ne osjećajući ni trunku nečisti ili zagađenosti. Disao sam punim plućima, pogled mi je dosezao daleko. I bio sam ispunjen onim slatkim žgamutom kada znam da me iza čeka moja ljubljena a ja neću još da uđem i da je pogledam budnim očima. Želim da uživam u svakoj sekundi puta do nje, makar to bilo i kratko, nije važno, želim da odužim svoju želju jer imam vremena na pretek. Život se živi polahko. Živjeti brzo znači samo umirati prije smrti. I tada, dok bih stajao na hladnom balkonu, snebivao bih se u svom povratku jer bi me, kao, bilo strah da S. neću zateći u svom krevetu. A uvijek bih je zaticao. Pravio sam svoju dramu samo zato da bih osjetio koliko sam vezan za nju.

            Nakon što sam završio s doručkom, uzeo sam Kamijevog Stranca koji mi se slučajno zadesio u torbi nakon što sam došao ovdje. Prvih dana sam se pitao i čudio kako je ta knjiga mogla dospjeti u moje stvari jer sam stopostotno siguran da je ja nisam ponio. Možda je to bila S.? Sve u svemu, knjiga mi se nije sviđala ali sam je čitao iznova i iznova jer nije bilo druge. Možda sam je zbog toga i zamrzio, ko bi znao, ali bolje mi je bilo misli okupirati slovima nego nečim zbog čega bih poludio prije vremena, kao npr. slobodom. Sve što čovjeku dođe neplanirano i osvoji ga u potpunosti bude upravo ono što nema. To je i logično objašnjenje, pomislih. Ljudi prave filozofiju gdje je nema. Najbolje je biti kakav jesi, ne razmišljati ni o čemu, živjeti, uživati. Sva prevelika priča vodi stvari do istog početka. I sve se vrti ukrug. Upravo shvatam da i sam stvaram svoju filozofiju. Apsurde majko svih karmi! Možda je zbog Kamija. Ubija me doslovno.

            Ustao sam i sačekao par sekundi zbog kratke vrtoglavice. Zatim sam otišao do toaleta i pogledao se u ogledalu. Dugo sam tako stajao ne mičući se. Bio sam isti, nepromjenjivi ja. Razbijeno staklo sa velikom količinom hrđe u donjem lijevom ćošku mi nije uskratilo pojam o svom licu onakvom kakvim ga želim vidjeti. A i bilo je tako, objektivno i činjenično. Čak su mi govorili i da sam se podmladio. Optimizam je čudo. Veliko, ali kratkotrajno. Začas sam mogao vidjeti kako mi pod očima vjese kese, na čelu makadami od bora, vrat osušen i crven. Radost mi je jedina što sam borac. Plodovi pobjede i nisu tako vidljivi, ali ja osjećam da svoje bitke vodim dobro. Podsmjehujem se neprijateljima noći, neprijateljima svojih strahova i tjeskoba. Vratio sam se na krevet, uzeo glavu kao buket cvijeća, zanjihao je među dlanovima i zaplovio.

            Želim da razmišljam o svojoj S. Ona me uvijek smiri. S. kao sloboda. Ona je moja sloboda. Moja čežnja. Moja java. Moj san. Sve moje. Iako nikada nije postojala, ona je uvijek živjela u meni. Znam da nisam lud i ne želim više ikom išta da objašnjavam. Bolje je navići se na nužno i tako živjeti nego umrijeti zbog revolucije. Pametnog čovjeka u ludnici niko neće shvaćati ozbiljno. Možda bih trebao spavati da je sanjam. Moj stan nikada nije bio samački dom i postelja nikada nije bila prazna. Ona me čekala. Moja S. Živjela je sa mnom od mojih prvih koraka i razbijenih koljena, nosio sam je sa sobom u školskoj torbi i skrivao je u večernjim šaputanjima u parku. Ona je oduvijek bila dio mene. Ono što sam ja sam. Ali ostaje ono pitanje svih pitanja. Gdje li je ona sada?