Rapsodija riječi, priča 39: S.

          Napolju je padala kiša. Kroz zamagljeno prozorsko staklo se provlačio miris natopljene zemlje. Podsjećala me na gliste, puževe i takve stvari. Stavio sam ruke na radijator i osjećao kako mi pod noktima klizi hladnoća. Grijanje su puštali samo noću i ranim jutrom pa sam to maksimalno iskorištavao. Zašto da čovjek leži daleko od radijatora dok on grije. Kome onda grije? Kada sam počeo da hitrije sklanjam ruke sa njega, shvatio sam da mi je dovoljno toplo pa sam se vratio u krevet da sačekam doručak. Pošto sam spavao na donjem krevetu, iznad glave sam, na gornjoj dasci, uvijek mogao čitati razne stvari. Bilo je tu pregršt stihova, umnih rečenica, gluposti, bezobrazluka i ludorija. Bilo je nekakvih inicijala i crteža pred kojim bi se i najbolji kriptografi uznojili.

*

            Hladan jutarnji zrak me štipao za obraze prošarane borama od spavanja. Oči su mi, osjećam, bile suzne i iznenađene bjelinom jutra. Par puta sam prinio ruku otvorenim ustima i coknuo jezikom. Cvijeće na balkonu je izgledalo jadno, izbijeljenih boja i izobličene forme. Zimi bića umiru. Tek što se oglasila sirena nervoznog vozača koji je vjerovatno kasnio na posao, shvatio sam da sam sasvim budan. Začuo se prasak autobusa koji se zaustavio čekajući graju djece koja će ga ispuniti. Na brdima se mogao vidjeti tanak sloj sniježnog pokrivača koji se gubio u magli i smogu. Čitav grad je, vjerujem, bio uronjen u sivilo zagađenja i kao kakav oboljeli pušač na rendgenu neba, pokazivao svoja bolesna pluća.

            Kada sam ušao u sobu i zatvorio vrata balkona, tek tada sam se uvjerio koliko je bilo hladno vani. Ogrnuo sam deku na goli torzo i poljubio S. koja je još uvijek spavala. Ona se na to samo osmiješila, onako u polusnu, protrljala bradom jastuk poput mačeta i nastavila spavati.

            Pokušavao sam da zagrijem ringlu kako bih ugrijao vodu za kafu, međutim, nije davala nikakve znake toplote. Tek tada sam se sjetio jučerašnjih vijesti u kom se najavljuje jutarnja popravka električnih dovoda u našem kvartu sa izvinjenjem građanima zbog nenapajanja električnom energijom u jutarnjim satima. Čovjek se tek sjeti problema onda kada se suoči s njim.

            Razmišljao sam da odem do kafane ispod i uzmem kafu u čaši ali sam bio previše lijen da bih se upuštao u takav avanturizam. Rajske dveri jorgana, jastuka i mehkih prekrivača su bile neizmjerno uporne u dozivanju onog koji ih je napustio prije par minuta. Subota je i ne moram nigdje da idem. Ali baš zato što nemam nikakvih obaveza, mozak se inati i razbuđuje me poput hladnog tuša. Kako sam čudan čovjek.

            S. se promeškoljila i promrljala nešto, a ja sam odgovorio sa: „aha,“ bez obzira što je nisam razumio. Potom sam otišao do ugašenog frižidera, trljao se po bradi i razgledao ga kao da se tobože tu krije nešto što i ne znam da postoji. A znao sam ga napamet: na vratima mlijeko, sok, sirće od pet godina, peciva, neki prah koji S. koristi za kolače, lijekovi kojima je istekao rok trajanja i čep od coca-cole za kojeg ne znam otkud se tu našao. U utrobi frižidera su bile razne mesne prerađevine, sirevi, džemovi, ovo i ono... Kada sam shvatio da nisam gladan, vratio sam se do kreveta, sjeo na njeg turski i posmatrao S. Odmah nakon toga se začulo drndanje frižidera sa završnim tonom zujanja koji se nastavio u nedogled, do sljedećeg nestanka struje. Tada sam uzeo daljinski i pritisnuo crvenu tipku koja je na sebi imala nepuni bijeli krug i neku vrstu bijele igle koja je u njeg umočena.

            Prvih par minuta sam pokušavao na napravim TV zbog odsustva tona. Ubrzo sam shvatio da je samo glasnoća bila na nuli. Dječiji programi, ljepote Aljaske, dugine boje i zujanje, Top Shop i pozovite odmah.

            Mislio sam kako malo treba čovjeku da bude sretan.

*

            - Doručaaak! – prenu me grlati čuvar dok je unosio tablu sa hranom. Iznad su i dalje stajale iste škrabotine od slova, napolju je rominjala kiša i sve je bilo isto. Ostali zatvorenici se nisu ni prenuli kada je došao čuvar. Mislio sam da ih je to samo zasvrbilo, onako kao da se počešu po kosi, vide da nije ništa i nastave spavati.

            Dok sam mazao maslac na jučerašnji hljeb, zaželio sam da ponovo budem slobodan. Svih ovih godina sam opravdavao svoju kaznu, govorio sebi da sam je zaslužan i da mi treba tako. Sada sam po prvi put osjetio potrebu za slobodom. Pitao sam se gdje li je sada S.

NASTAVIT' ĆE SE...