Rapsodija riječi, priča 39: S.
Napolju je padala kiša. Kroz zamagljeno prozorsko staklo
se provlačio miris natopljene zemlje. Podsjećala me na gliste, puževe i takve
stvari. Stavio sam ruke na radijator i osjećao kako mi pod noktima klizi
hladnoća. Grijanje su puštali samo noću i ranim jutrom pa sam to maksimalno
iskorištavao. Zašto da čovjek leži daleko od radijatora dok on grije. Kome onda
grije? Kada sam počeo da hitrije sklanjam ruke sa njega, shvatio sam da mi je
dovoljno toplo pa sam se vratio u krevet da sačekam doručak. Pošto sam spavao
na donjem krevetu, iznad glave sam, na gornjoj dasci, uvijek mogao čitati razne
stvari. Bilo je tu pregršt stihova, umnih rečenica, gluposti, bezobrazluka i
ludorija. Bilo je nekakvih inicijala i crteža pred kojim bi se i najbolji
kriptografi uznojili.
*
Hladan jutarnji zrak me štipao za obraze prošarane borama
od spavanja. Oči su mi, osjećam, bile suzne i iznenađene bjelinom jutra. Par
puta sam prinio ruku otvorenim ustima i coknuo jezikom. Cvijeće na balkonu je
izgledalo jadno, izbijeljenih boja i izobličene forme. Zimi bića umiru. Tek što
se oglasila sirena nervoznog vozača koji je vjerovatno kasnio na posao, shvatio
sam da sam sasvim budan. Začuo se prasak autobusa koji se zaustavio čekajući
graju djece koja će ga ispuniti. Na brdima se mogao vidjeti tanak sloj
sniježnog pokrivača koji se gubio u magli i smogu. Čitav grad je, vjerujem, bio
uronjen u sivilo zagađenja i kao kakav oboljeli pušač na rendgenu neba,
pokazivao svoja bolesna pluća.
Kada sam ušao u sobu i zatvorio vrata balkona, tek tada
sam se uvjerio koliko je bilo hladno vani. Ogrnuo sam deku na goli torzo i
poljubio S. koja je još uvijek spavala. Ona se na to samo osmiješila, onako u
polusnu, protrljala bradom jastuk poput mačeta i nastavila spavati.
Pokušavao sam da zagrijem ringlu kako bih ugrijao vodu za
kafu, međutim, nije davala nikakve znake toplote. Tek tada sam se sjetio
jučerašnjih vijesti u kom se najavljuje jutarnja popravka električnih dovoda u
našem kvartu sa izvinjenjem građanima zbog nenapajanja električnom energijom u jutarnjim
satima. Čovjek se tek sjeti problema onda kada se suoči s njim.
Razmišljao sam da odem do kafane ispod i uzmem kafu u
čaši ali sam bio previše lijen da bih se upuštao u takav avanturizam. Rajske
dveri jorgana, jastuka i mehkih prekrivača su bile neizmjerno uporne u
dozivanju onog koji ih je napustio prije par minuta. Subota je i ne moram
nigdje da idem. Ali baš zato što nemam nikakvih obaveza, mozak se inati i
razbuđuje me poput hladnog tuša. Kako sam čudan čovjek.
S. se promeškoljila i promrljala nešto, a ja sam
odgovorio sa: „aha,“ bez obzira što je nisam razumio. Potom sam otišao do ugašenog
frižidera, trljao se po bradi i razgledao ga kao da se tobože tu krije nešto
što i ne znam da postoji. A znao sam ga napamet: na vratima mlijeko, sok, sirće
od pet godina, peciva, neki prah koji S. koristi za kolače, lijekovi kojima je
istekao rok trajanja i čep od coca-cole za kojeg ne znam otkud se tu našao. U
utrobi frižidera su bile razne mesne prerađevine, sirevi, džemovi, ovo i ono...
Kada sam shvatio da nisam gladan, vratio sam se do kreveta, sjeo na njeg turski i posmatrao S. Odmah nakon toga
se začulo drndanje frižidera sa završnim tonom zujanja koji se nastavio u
nedogled, do sljedećeg nestanka struje. Tada sam uzeo daljinski i pritisnuo crvenu
tipku koja je na sebi imala nepuni bijeli krug i neku vrstu bijele igle koja je
u njeg umočena.
Prvih par minuta sam pokušavao na napravim TV zbog
odsustva tona. Ubrzo sam shvatio da je samo glasnoća bila na nuli. Dječiji
programi, ljepote Aljaske, dugine boje i zujanje, Top Shop i pozovite odmah.
Mislio sam kako malo treba čovjeku da bude sretan.
*
- Doručaaak! – prenu me grlati čuvar dok je unosio tablu
sa hranom. Iznad su i dalje stajale iste škrabotine od slova, napolju je
rominjala kiša i sve je bilo isto. Ostali zatvorenici se nisu ni prenuli kada
je došao čuvar. Mislio sam da ih je to samo zasvrbilo, onako kao da se počešu
po kosi, vide da nije ništa i nastave spavati.
Dok sam mazao maslac na jučerašnji hljeb, zaželio sam da
ponovo budem slobodan. Svih ovih godina sam opravdavao svoju kaznu, govorio
sebi da sam je zaslužan i da mi treba tako. Sada sam po prvi put osjetio
potrebu za slobodom. Pitao sam se gdje li je sada S.
NASTAVIT'
ĆE SE...
Primjedbe
Objavi komentar