Rapsodija riječi, priča 38: Odlazeći

            Nalazim se u avionu za Floridu. Tu i tamo se začuje neki prigušeni kašalj, iznenadni plač bebe koju umiri majka sa toplim glasom ili eventualnom zvečkom, starica sa Parkinsonom koja nešto žvače u ustima a ustvari ništa ne zvače, samo se smije i klima glavom onome ko je pogleda. Niko ne namjerava da duže bleji u to dobrodušno lice jer bi znao da nakon par sekundi tišine neminovno dolazi neko znatiželjno pitanje iz bezubih usta. Letio sam s kompanijom Lufthansa koja mi se pokazala dostojna svog posla. Avion je tupo zviždao i osjećao se njegov rad iako je stajao u mjestu. Napolju je počeo padati snijeg, a New York City se izgubio u magli i naletu svježih pahulja. Posvuda su mirno prolazile bjelozube, crvenousne i uskostruke stjuardese i usput nas pripremale za polijetanje. Apsurdno je to da se bojim aviona dok je još na zemlji. Kada poleti, onda zajedno s njim ispustim u nebo svu tjeskobu i nervozu. Osjećam da bi, ovako parkiran i trom na aerodromu, svake sekunde mogao eksplodirati i raspršiti se u hiljadu komada. Avion žudi za nebom. Ma pričam koješta! Radi se o običnoj krilatoj mašini kojom upravlja čovjek. Da! Čovjek! Kako li je tek pilotima?

            Ono što me natjeralo na moj odlazak na Floridu možda i nije potrebno da spominjem. Ustvari potrebno je! Naravno da je potrebno! Kako bi moje putovanje inače imalo smisla ako mu ne dam neki vrijednosni cilj. Kofer mi je bio krcat novcima i non-stop sam ga kliještio svojim cjevanicama. Idem na Floridu. Miami. More. Plaže. Sunce.

            Tek sada sam zaključio da moj cilj ne postoji. Zapravo, postoji, ali ja se nalazim u pogrešnom godišnjem dobu. Napolju pada snijeg, a ja bih se kao kupao i ispijao coca colu na ležaljci s nekim nabijenim sunčanim naočalama koje su danas in.

            U glavi mi je bila jedna slika. Otvorena vrata, ženski lik koji stoji preneražen, obnaženi ja i drugi ženski lik. Ovaj drugi treba da se zaboravi. I prvi isto. Samo, problem kod zaboravljanja prvog je što mi nije samo uselio u ovu smjesu koju nazivam mozgom, nego i malko niže, u onaj crveni đavolak što poskače svake sekunde u njedrima.

            Pogledah u list noge jedne stjuardese dok je razvlačila masku za kisik. Na listu je bio mladež, istog oblika, iste boje, iste posebnosti. Samo, kod onog ženskog lika kojeg sam spomenuo, mladež je bio malo manji, na leđima i nekako volšebniji za posmatrati. Hoću li je morati gledati u svakom titraju života?

            Ne bježim, rekao sam sebi. Moj odlazak je moje putovanje, nezavisno od svega. Nisam zbog toga bacio svoj broj i izbrijao se do ludila. Nisam zbog toga obukao novu odjeću kojom želim uljepšati svoj unakaženi ego. Ne! Moj ego nije unakažen. On je moj i ja za njega odgovaram. Pred ljudima koji me ne znaju? Pred staricom koja mi se kesi i nudi bombonu? Pred ovom metalnom pticom koja će se vinuti u nebesa?

            Putujem da se skrasim. Da se odmorim. Da se umorim. Moja želja za samoćom je nastala iz čistog mene. Čist sam kao ova pjesma koju tresem u rukama. I gledam. Krivudava nježnost ženskog rukopisa. Žena koja je voljela da piše. Žena koja je znala da piše. A ja sam znao da pišem drugoj.

            Ne marite za paradokse. Moja borba je veća nego što mislite. Nebo je sivo i turobno dok polahko promiče pred mojim očima. Djeci ispred mene je plavo i razigrano. Nebo je različito, a mi smo isti. Ne tupane! Mi smo različiti, a nebo je isto.

            Lijepljenje za sjedište, osjećaj odvajanja duše od tijela, gutanje pljuvačke, stiskanje sopstvenih zapešća. Kada mi je puklo u ušima i pritisak se izjednačio, čekao sam onaj osjećaj napuštanja samog sebe. Čekao sam dolazak mira i spokoja kao nekad kada sam s osmijehom namiješao glavu na sjedište kako bih pogledao neki dobar film. Čekao sam ono ispuštanje tjeskobe, oslobađanje nervoze. Avion je odavno poletio. Ja sam sve više čekao...