Rapsodija riječi, priča 37: Biti s piscem

            Najmanje pričam o onome što mi najviše vrluda glavom. Vozovi. Rolerkosteri. Blicajući prividi šuma i seoskih krajolika kao neuhvatljivi prizori koji se nižu i promiču dok ih gledam iz jurcajućeg autobusa. Misli su moje stanice mira. Tu uzaptim jedne trenutke raspamećenosti koja graniči sa genijalnošću. I uživam što sam živ. Slavim se u notama jezika. Satirem ideale. Pucam kroz vazduh svojim snovima od nespokoja.

*

            Ulicom su trčkarala djeca i vukla za sobom balone s helijumom. Pored i između su prolazili klasični šetači. Hodajući zombiji u potrazi za nečim svojim. Slušalicoljupci, namćori, prosjaci. I ja sam bio tu kao statua. Nalakćen na neodgodivi teret obaveza i usmjeren u nevažne stvari od kojih sam bježao i istovremeno se kajao zbog toga. Osjećao sam se kao luđak kojeg su upregle vlastite nevolje i odgovornosti, stavile mi uzde i držale gubicu pod svojom kontrolom. Šta znači živjeti sa smislom?

            - Ćao ljubavi, jesi li dugo čekao?

            - Ma nisam, par minua.

            - Super, gdje idemo?

            - Ma hajmo u Dijalog.

            Konobara smo ispratili sa smiješkom a ona je počela da iznosi svoja zapažanja. Te kolike su mu uši, te zašto mu mašna stoji nakrivo, te zašto mu je broj dlaka na desnom obrazu veći nego na lijevom, itd. Pričala je staloženo i ljupko, stameno. Treptala je onim svojim nježnim trepavicama, dodirivajući rukom vlasi i vraćajući svoju kosu nazad. Kako god, ja sam mislio da je uvijek izgledala lijepo i bez tog nadomještanja, a tek bi se u to razuvjerio kada bi postala ljepša nekim magičnim trikom poput njenog osmijeha, pogleda i svega onoga što žena može da uradi.

            - Pričala sam ti o onom Benji. Koji seljak. Svaki dan mi se upucava nekim groznim šalama od kojih mi se povraća.

            Ja sam prolazio mislima kroz ljude, šuškao jaknom o njihove jakne, ulazio u tramvaje, zgledao lica koja posmatraju novog putnika i vraćaju se svojim aktivnostima bezvezarije, izlazio iz tramvaja, lutao ulicama, šmrcao od zime i trljao dlanom o dlan. Nova priča mi je na pomolu. Svježa i neočekivana. Uhvatio sam joj početak i sama je počela da se piše, svojim stilom, nadograđivala se idejama i dijalozima. Sve moje priče većinom tako nastaju. I znam da griješim što ne slušam onu koju volim, ali zar svi to ponekad ne radimo? Vjetrovi se prejaki i moram se predati.

            - Slušaš li ti mene uopće?

            - Slušam naravno, pričala si kako je lijepa ova nova runda, kako su lijepi trenuci kada si sa mnom.

            - Bunda dragi, bunda. U onoj prodavnici gdje smo bili jučer – izrogači oči i ustade s torbicom u rukama.

            Gledao sam kako izlazi agresivnim korakom a u isto vrijeme osjećao da mi je u ruci još pola cigarete. Ugasiti je i potrčati za njom? Dokrajčiti je i ostati da dovršim priču? Shvatio sam da je volim beskrajno mnogo.

            Sljedećeg trenutka smo hodali bulevarom svađajući se. Bila je jako ljuta. Trgala mi je ruku kada bih uzeo njenu i lupala petama po betonu kao da ga želi probiti. Sa svakim trzajem kojim mi se odupirala meni je u nosnice stizao njen parfem, a u pogled se urezivala njena kosa.

            Je li tako velik moj grijeh? I kada bih joj želio reći zašto ne mogu sve da čujem, opet ne bih mogao. Misli su moje rijeka, i sve što mogu izbaciti na obalu su kapi čudnih i glupih riječi koje zaodjevam u izgovore. Popustit' će mi na kraju, znam, ali to nije rješenje. Trebam joj prozboriti o svojoj izgubljenosti u prostoru i vremenu. Možda mi se nasmije i ušuška u zagrljaj?

            Ležao sam na leđima i gledao TV, nogu podignutih na stol dok je ona pored mene mazala lice nekom kremom koja je zaudarala na voće nepoznatog mirisa.

            - Ljubavi, stvarno moraš da se uozbiljiš malo, danas mi je baš zasmetalo što me nisi slušao kao i prethodnih par puta. Evo ja mislim...

            Trudit' ću se, kažem sebi. Trudit' ću se da uspokojim vrckavog dječaka, stavim mu gips na udove i zabranim igru. Također, ugušit' ću u sebi i bradatog starca željnog izreka koje je sam stvorio. Odbacit' ću njegove mudrosti i misli koje mi putuju kroz tijelo. Šta ako smo mi samo dio nekog velikog organizma, kao krv našeg malog tijela? Opet slike bjesomučno lete, prelamaju se u odrazu televizijskog ekrana i umaraju mi kapke. Vidim je da se opet ljuti. Ali šta da radim sa svojim čudima od kojih je najveće moja nemoć da joj prenesem sve što je u meni. To ne mogu ni dodirom, ni poljupcem, ni riječju. Ne mogu da sebe prenosim na svjetlo dana. Ne što ne želim, nego što stvarno ne mogu. Veliki dio mene zauvijek će ostati zatvoren u ovoj koži. Kao nemogući vrisak u snu. Kao nedostatak daha. Kao kad se beba zakocene od plača. Kao kada vrijeme stane kada sam s njom.