Rapsodija riječi, priča 36: Sanjiva revolucija

            Trčim. Posrćem. Blato na nogama. Kretnja se usporava. San se vraća u javu i ponovo preobražava u sebe. Grmljavina. Sunce. Ponovo grmljavina. Ljudi. Trgam tuđe kravate i prstima lomim olovke. Lomim i naočale. Kidam listove. Derem knjige. Zjapim otvorenog grla, a glasa nigdje. Svi me gledaju u čudu, a vidim da im se sviđa moj podvig. Moj bunt je opravdan, sa pečatom namrgođenog starca i uspravnog glamuroznog ženskog nosa iz kojeg piri umišljaj i sposobnost paranja nebeskog svoda. Za mnom lete strijele, iglice, tomahavci... Iza mene ječi užas. Ispred stoji prikriveno oduševljenje. To je ona emocija koja krije drugu i baš umjesto prve ona oslikava upravo drugu. Afektivna hipokrizija. Maska koja želi biti otkrivena. Umno sociološko biće. Opis samog sebe je cvjetovna mana i ljudska slabost. Odraz u ogledalu se posmatra samo sa podignutom donjom usnom i izboranom bradom pod njom. To je ispravnost.

*

            Nakon višesatne operacije se budim na stolu zelene čohe, u zelenoj kuti i sa zelenom najlonskom kapicom. Boja me spasila od dvostruke smrti. U slučaju boje bjelanceta bih znao šta me snašlo i umro bih dodatno. Injekcija u ruci. Nabubrena koža dužine pola centimetra. Čudesna stvar koja kapa u mene i hrani me zatvorenih usta. Na nosu mi je zamagljeno zvonce s kojim dišem. Na zidu velika reklama tableta za potenciju. Okolo nema nikoga, a ja već vječnošću kotrljam očima i podmazujem duplju. Iznad tijela mi je upereno oružje od mašina, igala i strojeva. Pričati ne mogu jer su mi usta puna cijevi. Zvukovi ne postoje osim jednog: simultani beep nekog aparata koji je po svemu sudeći otkucavao moju pumparicu. Pri malom pomaku vrata mi je glavom protrnuo strahovit bol. Znam da su je otvarali, sada mi je jasno. Žalili se se na viške stvari koje iz nje izlaze. Ja sam govorio da je samo koristim onako kako bi svako trebao. Odgovor nije bio spasavajući za bijeg od noža. Izvadili su mene iz mene. I još osjećam pucketanje željeza u desnoj hemisferi; ostatak robotskog uljeza kojeg su postavili kao smetnju mojoj imaginaciji i svemu što sam davao umu u žonglirajuće ruke. Kako je nebo grafitno više nego prije. Pokušah da pišem. Pokušah da pomjerim ruku. Pokušah da mislim. Ponovo sivilo u betonskom zatvoru od kocke. Tražili su mi, sjećam se, par riječi kao odgovor ničemu. Dao sam ih i sam sebi namaknuo lisice. Lisice vode u rešetke, a rešetke na operacijski stol. Rijetki su kao ja. Mnogi ne dođu ni do lisica. Nije da slavim svoju propast; samo je samotno biti propao sam. Ali neću biti tužno cmizdaralo koje ne može da žrtvuje jedan djelić sebe. Zarad čega? Korist ne postoji ni na zemlji ni na nebu. Eto vam vašeg protagoniste moji čitači. Leži bez razloga i ne misli s razlogom.

            Odjednom se začuše koraci koji odzvučaše kao približavanje nekoga meni. Doktor, hirurg, zelena maska, naočale sa staklom nepristupačnosti. Na dodir po ruci sam se trgnuo.

            Tabla, smijeh, djevojka sa crnom kosom kojoj već odavno mirišem uvojke u noći, naravno, u snu kao i ovom.

            - Kolega, ako želite spavati, slobodno idite kući.

            - Nema veze, dobro sam – odgovorih nasmijano trljajući šakom oko kao mačka.

            Operacija je ipak odgođena do daljnjeg.