Rapsodija riječi, priča 34: Bilo jednom u Parizu
Sjedio sam u restoranu Rue du Simplon čekajući svoju narudžbu.
Uznemirena utroba mi je izazivala gnjev koji sam sputavao cupkajući nogom,
podignutog stopala i oslanjajući se samo na prste. Vjerovatno sam zgazio nekog
mrava koji je tražio neke ostatke hrane po podu ovog objekta, ali za tim nisam
mario. Jedan od stotinu bar neće ostati gladan, ostat' će samo mrtav. Volim sve
životinje osim insekata; tih ogavnih stvorova sa pipcima i antenama od kojih mi
dođe zlo, a pogotovo uz pomisao da postoje ljudi koji ih pripremaju kao
kulinarski specijalitet. Razmišljam o tim stvorenjima, a očekujem hranu. Zašto
čovjeku dolaze baš one misli koje nisu dostojne ambijenta?
Na zidu pored se nalazila slika koja
je prikazivala Bitku kod Waterloa. Vidio se Napoleon sa smiješnom kapom i
urlajućim izrazom lica. Ruka mu je pokazivala i gore i naprijed, nekako ukoso,
postavljena otprilike pod uglom od 45 stepeni. Tu se nije moglo vidjeti kako
poslije svega onaj lupež pomaže onom vojniku činovniku da bi ga onda pokrao. Možda
je Igo lagao o tome u Jadnicima? Ali
ja mu ipak vjerujem. Šteta što književnost nije historija. Nisam bio upućen u
tehniku i vrstu boja koja je upotrijebljena, ali je slika bila živa pa je
jarkošću i žestinom uljepšavala ovaj dio restorana.
U Pariz sam došao prije par mjeseci
zbog postdiplomskog studija koji mi nije krenuo baš slavno. Zapeo sam kod
Sartra, a odapeo na Hajdegeru. Od egzistencijalizma sam samo volio onu dvojicu
što razgovaraju, a ne samo pričaju. Oni liče na Igoa pa ih zato volim.
Ponovo se stomak javio, sada sa
dosta glasnijim klobukom i podrhtavanjem na bočnom dijelu dok se zvuk izgubio
negdje u dubini crijeva. Konobari su prolazili nasmiješeni, obrijanih lica i s
prebačenom bijelom krpom preko ruke. Najčešće su nosili vino, sir, neke
okruglice i smotuljke od mesa i lišća, sladolede, marmelade i palačinke. Iza
salonskih vrata se čula buka i cvrčanje ulja koje je prigušivalo Šopenov Nocturne.
- Excuse me, is my order ready?[1] – upitah jednog konobara
dok mi je prilazio mijenjajući pepeljaru.
- Désolé, je ne parle pas anglais[2] – odgovori konobar s
izrazom izvinjenja pa se okrenu i pozva svog kolegu kod kojeg sam i naručio
jelo. On mi priđe i klimnu vilicom u znak pitanja žmirkajući i smiješeći se.
- My order, is it ready?[3]
- Oh oui, votre repas arrive pour
une minute[4] – reče i blago se nakloni.
Francuski sam razumio ali nisam znao pričati. Zbog toga sam ja pričao engleski,
a slušao francuski. Izgleda da je samo jedan konobar ovdje razumijevao
engleski. Čudno je bilo to kako te dvije, geografski bliske države, imaju kod
građanstva ovoliko različitosti. Možda je ovaj restoran samo bio izuzetak i u
sebi imao takvo pravilo ponašanja zbog očuvanja kulture i jezika.
Ipak sam upoznao jednu osobu koja je
govorila tečan engleski sa američkim naglaskom. Camille je bila francuskinja
koja je pet godina provela u Čikagu u srednjoj školi za napredne učenike. Po
povratku, krenula je da se bavi bibliotekarstvom u nekoj knjižari za koju mi
nije rekla gdje se nalazi. To su bile osnovne i jedine informacije koje sam o
njoj znao. Par sati je prekratko za upoznavanje.
Izvadio sam papir iz džepa i
pročitao početak pjesme koju sam počeo da pišem:
Ne
znam je li ti iko išta napisao
Uzimam
sebi za pravo
Da
ti kažem par tajni
Da
srce izvučem
O
besane noći
O
luda glavo
Ti
si
To je bilo sve. Nisam znao da joj
kažem šta je ona. Ne zbog toga što nisam imao šta reći, već zbog toga što je
bio problem šta ne izreći. Nisam umio dalje išta da napišem i ove stihove sam
vucao sa sobom par dana. A vukli su i oni mene. Taj dan sam šetao da razbistrim
glavu od silnih teorija i terminološkog grumenja što mi se osulo po mozgu.
Sjedila je u parku na travi, nagnuta na drvo i čitala neku knjigu. Neočekivano
za mene, prišao sam odlučno i sjeo pored nje.
- Mogu li znati šta čitaš? – upitah
je znatiželjno.
- Ništa što bi tebe trebalo zanimati
– odgovorila je osorno ne dižući glavu s knjige. Ali odjednom, čekajući par
sekundi, lagano se okrenula i grohotom se nasmijala. Odahnuo sam.
- Baš čudna reakcija, ali u jednu
ruku i simpatična – rekoh joj glumeći oduševljenost, ali mi se iskreno nije
svidjela ta šala.
- Pitao si me za knjigu što znači da
te samo ona zanima. Dakle nisi prišao radi mene? – pitala je s osmijehom.
- Radi oboje – rekoh piljeći u njene
duge trepavice što su se izvijale poput beskrajnog vodoskoka.
I od tada je nisam sreo. Samo mi je
ostalo ime, Camille. Nisam uzeo njen broj telefona i nije bilo načina da je
pronađem. Zašto sam uopće počeo pisati pjesmu ako joj je nikada neću moći
uručiti?
- Votre repas, monsieur[5] – reče konobar spuštajući
tanjir na stol s učtivošću i laganim pokretom.
- Merci – odgovorih s izvještačenim r.
U tanjiru se pušio teleći biftek u
sosu od šampinjona i parmezana.
Baš u trenutku stavljanja prvog
zalogaja u usnu duplju, otvoriše se vrata restorana. Djevojka u dvadesetim,
crnih očiju, uvijene kose i s visećim srebrnim naušnicama. Bila je u bijelim
hlačama i svijetloplavoj košulji. Da, to je bila ona. Camille. Nebesa!
Sjela je za prvi sto do vrata,
prekrstila noge i uzela telefon u ruke. Ruka i viljuška su mi i dalje bili kod
usana i držao sam oči iskolačenim. Došao je trenutak. Sudbina se smilovala. Ali
sada pjesma može biti uručena i ja ću se raskrinkati. Ko zna kako će završiti
moj papir? Ili pritisnut uz grudi, ili iscjepkan u kanti. Tako različiti
putevi. Tako mogućno lijepi i tako grozno sunovratni. Možda bih patio u oba
slučaja. Previše razmišljam. Ljubav je jednostavna. Vrtio sam viljuškom po
tanjiru i crtao teorije. Ako me ne prepozna, možda imam priliku da se pokažem u
nekom drugom svjetlu, u nekom ljepšem izdanju koje će je više dojmiti od onog
glupog pristupa oko knjige. Ili ipak trebam biti jednostavan. Djevojke vole
jednostavnost. Ali tada bi se ta jednostavnost vjerovatno prikazala njoj kao
moja nekreativnost i neromantičnost. Ona, pametna i obrazovana, neće dopustiti
svakome da joj priča šta želi, a kamo li da joj piše. Osim! Osim ako sam ja
neki poseban tip kojeg su zvijezde izabrale da joj dođe kao neminovnost za
kojom ona čezne godinama. Možda ona žudi za nekim kao što sam ja i mrcvari se
tražeći ljubav u knjigama. Previše je toga što se može desiti.
Dugo sam glavom bućkao svakojako
smeće od hipoteza, nalakćen na stol i skrivajući prstima lice. Pogledah prema
onom stolu gdje je sjedila. Na njemu je stajala šoljica od kafe i dopola
pojeden kroasan. Nje nije bilo.
Primjedbe
Objavi komentar