Rapsodija riječi, priča 33: Poetika praznine

            Išao sam Ujevićevom ulicom, onom koja počinje iza starog debla izvaljenog na zemlji koje tu leži godinama. I već sam bio toliko naviknut na to deblo da kada bih hodao svezanih očiju, činilo bi mi se da bih ga mogao olahko napipati nogom i ponosno se nasmiješiti svojoj umjetnosti orijentacije. U sredini je bilo šuplje i crno, a sa strana nagriženo insektima i crvima koji su ga polagano pretvarali u prašinu. Iza tog debla, ulica je vodila prema zgradama jednog omanjeg naselja. Cesta je bila namijenjena samo za pješake, iskockana pločama od kojih su mnoge bile polomljene i iščupane iz svog legla pa sam često u kišnim danima znao smokriti noge kada bi se neka ploča izmakla pod obućom i uz pljusak me dobrano popljuvala. Stotinjak metara dalje je ležala zgrada trospratnica, sivih zidova izubijanih vremenom, savijenih željeznih okapnica na prozorima, a pozadi nakićena vatrogasnim stepenicama koje niko nikada nije iskoristio za ono čemu su služile. Dosta stanara je odselilo i s vana su se mogli vidjeti napušteni stanovi, zjapili su praznoćom, bez zavjesa, prašnih stakala na prozorima i sa grupicama gugutavih goluba što su se ugnijezdili ponegdje u rupama na krovu i među truhlim crijepom. Ovdje sam dolazio par puta kao dječak, i sjećam se zimskih noći kada sam se grudvao sa djecom iz naselja i gledao u prozore okićene blistavim i svjetlucavim sijalicama. Navečer bi se gledali filmovi pomiješani sa reklamama Coca Cole i Djeda Mraza u svom crvenom odijelu i bradom bijelom kao pjenušavi valovi planinskog potoka. Jednu od tih noći sam proveo budan pod jorganom crveneći se, što zbog stida, što zbog batina od pruta. Igra sa dejvojčicama tada nije bila potpuno dozvoljena. I naučio sam tu lekciju za svagda, nosio je sa sobom u školskoj torbi i misli okupirao nečim drugim što mi nije bilo sasvim važno.

            Približio sam se prozoru stana na prizemlju i dodirnuo rukom zid. Ovo je nekada bila soba za jednu osobu. Zaklopio sam ruke u obliku slova O, između njih stavio lice i naslonio nos na staklo. Teško je bilo išta razaznati zbog prašine koja se vidno nakupila u nekim krivudavim puteljcima, a zbog duplog stakla, unutra su osim prašine bili i mrtvi pauci, muhe, komarci i sve te sitne životinjice koje nevine stradaju zbog ljudi.

            Sa studijem se mozak polahko počeo mutiti. Ona lekcija iz djetinjstva je jenjavala i dosta toga je bilo već u meni što nisam bio spreman da zadržim. Počeo sam da pišem pjesme, jadikovke i ispovijesti. Silovao sam papire, gužvao ih u rukama, bacao, gunđao i kidao se. I ponovo pisao. I pisao. Daj molim te nešto naškrabaj da poklonim curi, ima da odlijepi, govorila su i dolazila razna lica, skrštenih ruku i isprepletenih prstiju. Mogao sam to sigurno i naplaćivati, ali pravio sam se dobrica. Ne žalim zbog toga, ali žalim zbog samog sebe. Žalim zbog paradoksa sudbine. E hvala ti buraz, neću ti ovo zaboravit'. Drugi ljudi su dobijali ljubav zahvaljujući meni. A ja? Ništa.

            Bol se naklatila kao misao o svim nemogućnostima. Šamar stvarnosti boli više od svega. I ja, onako težak, pun eksplozija nečega što sam nosio, vrvio sam od strepnje koja me ubijala danonoćno, potajno i muklo, kao mučitelj. Bio sam žrtva istine i utjeha teorije.

            Sjećam se ove sobe kao i onda kada sam je prvi put osmotrio. Prišunjao sam se poput lopova, opsovao kamenje što se skotrljalo kada sam se okliznuo i isto tako čudno pogledao mačku što se ukočila na par trenutaka i produžila putem da traži kojeg odbjeglog miša. Gorjela je lampa i na stolu je bila otvorena Ana Karenjina na stranici gdje se moglo pročitati kako Levin i Kiti obznanjuju jedno drugom obostranu ljubav. Pored knjige je bila zašiljena olovka i rokovnik. Mjesec joj je obasjavao samo jedan dio lica, strahujući da se ne ugasi ako bi je prikazao cijelu. Strahovao je da će se svemir srušiti i pri pomaku trepavica. Lice u snu, ko zna gdje i ko zna u kojim vrletima. Zamišljao sam sebe tu. U tom njenom snu. Ovako tih, pojeden u sjenci zgrade, razvaljen na proste faktore.

            - Nema ti tu nikog godinama – dobaci neki starac izlazeći iz zgrade.

            - Vidim evo. Dugo nisam dolazio ovdje.

            - A treba li ti ko? Ko je tu živio? – opet izusti starac, ali sada sa pojačanom zainteresiranošću i onim iritantnim prizvukom u glasu dosadnih penzionera.

            - Ma niko bitan. Hvala Vam na informaciji.

            Te noći sam ostavio pismo u kom je sve bilo napisano. Pložio sam ga uz staklo i na poleđini napisao: za S. Tri godine dana je teško sabiti u riječi na jednoj stranici. Ali eto, napisao sam što sam umio. Nikada mi nije teže bilo pisati. Odgovor nisam dobio. Ni sutra, ni prekosutra, ni za mjesec, ni za godinu. Nikada. Dobio sam kao i inače, samo pozdrav, blagi osmijeh i miris parfema koji bi ostao iza nje.

            Taj nedostatak je samo više produbio agoniju jer su mogle postojati dvije opcije. Prva je da me ne želi, a druga je da me želi ali ne zna kako bi mi to rekla. Naravno, ova druga je nestajala postepeno ali dugo je živjela kao jedna bodljikava žica oko srca i s vremena na vrijeme me bockala i davala nadu koju sam davno trebao sahraniti.

            Izlazeći iz Ujevićeve ulice sam ugledao prazninu. Debla nije bilo na onom mjestu gdje je uvijek stajalo. Neko se sjetio da nakon toliko godina ukloni nešto što svima smeta.

            I šta je ovo sve? Gdje sam sada? Ponovo na početku? Teško je počinjati nešto iznova, ulaziti u nepoznato. Ali opet, nije toliko turobno koliko je bilo prije, pogotovo sada kada je proljeće. Kada ostavljam svoju nedovršenu knjigu. Kada je deblo sklonuto. Kada je rođen novi čovjek.