Rapsodija riječi, priča 32: Između vode i zemlje

            - Jesu li i tebe natjerali ili si svojevoljno?

            - Ma natjerali nego šta.

            - Ja stvarno ne mogu da vjerujem šta tim budalama može pasti na pamet.

            - Ma šta znam. Možda i bude nešto od ovoga. Osjećam neku netrpeljivost.

            - Pa bit' će. Svi ćemo izginuti i to ti je.

            - Ne znam. S početka me bilo strah i bio sam ljut što su baš mene izabrali. Ali sad mi nekako sve izgleda drugačije. Ovo je nešto novo. Nešto neočekivano.

            Dok je more lagano zapljuskivalo donje dijelove broda, gore, na palubi, stajala su dva čovjeka naslonjena na ogradu i vidno umorni, pokušavali su sebi razbistriti misli razgovorom. Sunce je bilo na zalasku i kroz jedra se još probijala samo jedna zlatna zraka koja je pravila liniju tačno između njihovih nogu. Jedan je naginjao neko piće pa sa potom brisao rukavom i mljackao ustima. Imao je žive pokrete i mlatio je glavom dok je pričao. Drugi čovjek je bio staloženiji, aristokratskog izgleda, s tim što je odjeća koju je nosio uveliko uništavala tu uobrazilju. Imao je pravilne crte lica i nikada se ne bi moglo naslutiti da je iz niže klase društva. Iz očiju mu je bio ravan pogled usmjeren u daljinu. Izgledao je kao da pozira za slikanje ili da toliko uživa u trenutku.

            - Idem ja dole, sad će večera – reče onaj prvi i, vidno pripit, odgega se do stepenica i siđe.

            Čovjek koji je ostao, mirnim korakom i rukom klizeći po ogradi, ode do samog špica palube i nagnu se preko gledajući kako brod reže vodu na dva dijela. Jedan dio vode, desno, bio je u sjeni, zamračen i strašan, takav da je mozgu davao na pravo da u tome može crtati svakava iluzorna bića strave koja žive u vodi. Drugi dio vode, lijevo, bio je osunčan. Mali valovi su se presijavali na zalazećem suncu i davali su utisak tišine i spokoja. Mirno su se odbijali o brod i kao sviknuti na to, puštali su ovoj napravi da prolazi kroz njih nesmetano. Negdje na nekih par metara ispred, lagano i neprimjetno se gubila ta linija razgraničenja ovih dvaju voda i tu su se stapale u jednu. Već se osjećao lagani vjetar i čula se škripa željeza koje je čuvalo zategnuta jedra. Ovaj čovjek je zaista imao neku vrstu znatiželjnog duha koji se probudio tek onda kada je nogom stupio na brod. Kada mu je došao poziv da treba putovati, plakao je nalakćen na stol dok mu je supruga milovala kosu i pazila da se beba ne probudi. Možda nije trebao biti takva kukavica. Dopustio joj je da ga tješi. Nije smio sebi dozvoliti da ona primjeti njegov strah. Trebao je biti hrabar, dokazati muškost i progutati knedlu što mu je čučala u grlu. Sada se nije bojao za sebe toliko koliko mu je misao bila usmjerena na hiljade kilometara iza njega. Razvučen kao voda, između znatiželje i bojazni, gledao je u morsku bezdan i pokušavao da se smiri unutar sebe. Bilo mu je teško biti negdje gdje ne postoji trag života. Niti jedna riba se ne pomalja na površini. Ptice ne prolijeću nebom. Samo su živi ovi ljudi što putuju negdje kamo ne znaju da li će stići. Svi su zatvoreni u brodskom kavezu, kao kanarinci, ostavljeni na milost i nemilost gospodara – mora. U ovakvim prilikama, čovjek počinje da se preispitiva onako da mu se dlaka ježi i trnci prolaze kroz tkivo. Nikome nije isto. Ali zajedničko je da svi shvataju, a pogotovo on, da je čovjek stranac u vodi, to nije njegovo prirodno boravište koliko god on pokušavao da se tome približi. Ljudi su bića zemlje, mislio je. Koliko je život krhak i slab, tako lagan da se uništi i nestane kao da nije ni postojao. Misliti pozitivno i nije tako jednostavna stvar. Borba broda i mora je manja od one koja se odigrava u mozgu.

            Noć se već uveliko spustila i more se stopilo sa crnilom posvemašnjeg mraka koji je gutao sve. Nebo je bilo okruglo i zvjezdano. Milioni svjetlećih daljina koje žive svoj život i nije ih briga za bilo kime. Vjerovati da si u svojim rukama, da zavisiš od sebe samoga, nekoga otjera u očaj, a nekoga u djelo. Ovaj čovjek je bio na razmeđi.

             Čuvši da se galama iz broda utišala, on siđe niz stepenice, skrenu udesno i otvori vrata svoje spavaonice. Večeras nije bila nimalo osvjetljena jer se mjesec nije pojavio na nebu. Osjetilo se čudno zatišje, a tamo iz dubine broda, moglo se nakratko osluhnuti i čuti poneki dubok glas koji pripovijeda izmišljenu priču ili kašalj nekog bolesnog putnika. Čovjek je legao i podbacio ruke pod glavu. Brzo mu je trebalo da ga san savlada. Sanjao je zelene livade i zečeve.

             Ujutro ga je probudila velika galama na palubi. Istrčao je ogrčući se kaputom. Pored njega je prohujao neki mladić, velikog ožiljka na licu, navlačeći donji dio odjeće na kukove i gledajući kroz prozore iskolačenih očiju.

            - Šta je dešava? – upita čovjek.

            - Ne znam vjeruj mi. – odgovori mladić u žurbi.

            - Pa kakva je ovo frka gore?

            - Evo i ja idem da vidim.

          Izašavši na palubu, prvo lice na koje je nabasao bio je onaj pripiti i raskalašeni putnik od sinoć. Dok je na palubi vladao opći metež, ovaj putnik se držao nestabilno, uvrnutih obrva i vlažnih usana koje su stalno pljuvale i nešto mrmljale prigušeno.

            - Šta se dešava? – upita čovjek.

          - Ma ništa. Prave nas budalama. Budale nas prave budalama. Kažu da je onaj durbinaš ugledao nešto.

           - Šta je ugledao?

           - Moja zadnjicu, eto šta.

           - Daj čovječe budi ozbiljan, šta kažu da je ugledao?

           - Kopno.

           - Kopno?

          - Kopno. Ali to će sve nama izići na nos. Sve ovo. Onda kada saznaju da ih folira – baljezgao je njegov sugovornik i lagano migao s odvratnošću.

          - A gdje je taj što je ugledao kopno?

          - Ma kakvo kopno, budala obična, lažov.

          - Pa dobro, gdje je ta budala.

          - Otišao do onog glavonje Kolumba. Al' će se večeras more obradovati još jednom lažovu.

         Čovjek samo odmahnu rukom i ode do ograde. U daljini se samo gubilo more, veliko i plavo, tako strašno, tako zadivljujuće. Odjednom, na jarbol se spusti galeb. Lijepi, bijeli galeb. Svi stadoše u krug i pogledaše gore. Ali galeb nije mario za njihovim pogledima. Trepnuo je koji put svojim okicama, počešao se kljunom po leđima i prhnuo u nebo.