Rapsodija riječi, priča 31: Sat

            Ovoga puta sam išao kući pod posebnim strahom. Tek negdje u aleji, iza nakrivljenog saobraćajnog znaka, počešao sam se po ruci i primjetio da mi nešto na njoj nedostaje. Moj sat. Ako sam ga zaboravio, to bi bila katastrofa. Znao sam da ga ona u tom slučaju sigurno neće primjetiti jer nije toliko strahovala kao ja. Potajno sam, kao žrtva ispred ubice, držao nadu živom i mislio da mi sat nije ostao kod nje. Noć je bila tiha i mrtva. U kući su bila pogašena svjetla i ja sam ušao neprimjetno. Asja je spavala s krajem jorgana u ustima. Ušunjao sam se kraj nje i ostao gledajući u plafon sve do zore.

*

            U subotu sam bio kod Čupe. Poznavao sam ga odavno još dok nije bio oženjen. Čupo je bio potpuno ćelav; dlaka ni na vidiku; pa čak ni onih iznad ušiju i vrata koje ljudi obriju da bi upotpunili dojam i pretvorili ćelavost u jedan vid modne kreacije. Nikada ga nisam pitao kako je dobio nadimak, ali sam u sebi stvorio dvije teorije o tome. Prva je bila ona koja je Čupu poznavala kao mlađanog dječaka bujne kose koja mu je brzo opala nekad u pubertetu, a druga teorija je o tome kako je Čupo dobio nadimak čisto zbog ironije i morbidnog smisla za humor njegovih jarana u mladosti. Čupo je bio opsjednut filozofijom. Na njegovim policama su stajala razna imena sa grčkih geografskih prostora, francuskih ulica pa sve do njemačkih ravnica. Bez obzira na taj njegov otvoreni um, kod sebe je imao veliku dozu naivnosti poput djeteta. Vjerovao je svima i svemu, ali do određene granice. Onda kada bi ga iznevjerili, pucao bi poput petarde i razvaljivao sve oko sebe. To je svakako bila rijetkost i zbog toga možemo reći da je on inače bio dobar čovjek.

            Baš u tu subotu sam bio kod njega i pili smo kafu. Iznosio mi je neku novu ideju koju je, kako kaže, jučer smislio dok je bio pod tušem.

            - O tome koliko je čovjek lagana klackalica stavova, najbolje govori čitanje filozofije. Kojeg god filozofa da čitaš, uvjerit' će te da je baš on upravu. Zbog toga većina ljudi ne želi čitati više od jedne knjige u koju su sigurni da je istina. Sve drugo je iskušenje koje nisu spremni da podnesu.

            - Ma da, upravu si – odgovorih – ljudi danas općenito malo čitaju.

            - Pa to ti kažem druže. I vidi još ovo, ne treba osuđivati čovjeka kojem naizgled niti jedna knjiga nije izazvala impuls u promjeni stava. Iz tog razloga i jeste jak. Unatoč različitim razmišljanjima, ostao je vjeran svome. To samo dokazuje njegovu kritičnost, a ne nerazumijevanje. Utjecaj knjige se ne zasniva na promjeni čitateljeve misli, nego na shvatanju koje može ili ne mora biti saglasno sa stavom čitatelja.

            - Apsolutno se slažem – rekoh klimajući iako nisam ni u ludilu mogao prihvatiti ovako kruto shvatanje čitanja. Za mene je to uvijek predstavljalo uzvišeni ritual, sjedinjenje s knjigom, utapanje u moru slova...

            - Nego pusti to, reci mi šta ima kod tebe? – upita me Čupo primičući šoljicu usnama i mrdajući obrvama.

            - Ma ništa posebno, sve standradno. Žena, kuća, pos'o. Et'.

            - Almaaaa! Daj molim te donesi neki keks otamo  – viknu Čupo okrećući se ka kuhinji.

            - Evo saću – začu se iz kuhinje.

            - U muci sam ti druže – uzdahnu Čupo snizujući jačinu glasa.

            - Što? Šta je bilo? – upitah dok mi se jedna graška znoja skotrljala niz peti, šesti i sedmi pršljen kičme.

            - Čekaj dok ode – namignu mi i nasmija se odglumljeno prema supruzi koja je ulazila u sobu.

            - Evo izvolite – reče Alma spuštajući keks u zdjeli. Taj dan je bila u nekoj širokoj bluzi i zelenoj suknji. Kosa uvijena, oči crne poput noći, a usne nasmijane i iznad njih onaj usamljeni ben.

            - Hvala dušo – s osmijehom reče Čupo i isprati suprugu pogledom do vrata pa se nagnu prema meni i otpoče šapatom da priča:

            - Sumnjam druže. Sumnjam već dugo vremena.

            - U šta? U život, smrt?

            - Ma mani se filozofije, sumnjam u nju – klimnu vilicom prema kuhinji i namršti obrve.

            - Pa šta je bilo?

            - Par puta sam znao osjetiti muški parfem u kući. Ona kaže da je to osvježivač zraka. Pa kakav je to – zadrža si rukom usta zbog nesvjesnog povisivanja glasa – kakav je to osvježivač zraka. Valjda treba imati miris ruže, lavande i toga. Ma daj molim te.

            - Pa možda stvarno žena voli te osvježivače. Ima žena vole muške parfeme više nego ženske.

            - Ma voli vraga. Prije par dana sam našao nešto što me gotovo uvjerilo da me vara.

            - A šta si našao?

            - Sat.

            Kada je izgovorio glas t, u stomaku mi je prasnulo neko igličavo trnje razbijajući se u uglovima utrobe. Osjetio sam da sam pod pritiskom džinovske stege koja mi drobi mozak. Pomislio sam da ću povratiti.

            - Kakav sat? – rekoh mu amaterski glumeći začuđenost.

            - Muški, crni, casio – reče Čupo i nagnu se preko stola gledajući prema vratima kuhinje, a u isto vrijeme pipajući rukom po ladici koju je otvorio.

            - Evo vidi – gurnu mi sat u ruke spuštajući glavu u dlanove i otpuhujući s kratkim prekidima s napućenim usnama.

            Nisam osjećao kajanje niti bilo šta poput nekog preispitivanja ispod hrama morala. Osjećao sam strah jer sam poznavao Čupu. Znao sam šta je u stanju učiniti u ovakvim situacijama. Pogotovo ovoj. Ovo je nešto najgore što mu se desilo ikada.

            - Samo da mi se sumnja potvrdi. Ma ubio bih ih, oboje. Prvu nju, pa onda njega kada ga nađem. – cupkao je nogama, trljao rukama koljena i puhao.

            - Polahko prijatelju, još se ništa ne zna, nemoj prenaglo donositi zaključke – govorio sam nekako isprazno pokušavajući mu savladati srdžbu i u isto vrijeme smišljajući izgovor za odlazak.

            - Ništa polahko. Ubijam ih i kraj.

            Nastojao sam primiriti unutrašnju vrevu koja me gužvala iznutra i tovarila muku. Sat je nedvojbeno bio moj. Okretao sam ga i razgledao da djeluje uvjerljivo moje čuđenje svemu. Ali odjednom sam iskolačio oči. Na poleđini su bili incijali N.K.

            Alma ima drugog.