Rapsodija riječi, priča 30: Fuke

            Prije par dana sam sanjao jako čudan san. Odnekud sam se našao u sobi koja je bila potpuno prazna. Sva je bila u bijelom, zidovi, plafon pa čak i pod. Bila je tolika bjelina da se nisu mogle primjetiti crte razdvajanja ni u ćoškovima, ali se osjećala veličina sobe zbog zvuka mog disanja i njegovog nesvjesnog odbijanja o zidove. Tako sam mogao shvatiti gdje se nalazim. Odjednom sam se pojavio u nekom vrtu. Cvijeće je bilo veliko, toliko da sam samo mogao promoliti glavu iz njega. Hodao sam tako kao kroz vodu, čuvajući glavu u zraku da ne potonom. Cvijeće je bilo raznoliko, nikada nisam vidio takvo cvijeće. Bio sam osjetljiv na polen i pokušao sam da obrišem nos koji me svrbio, međutim, ruka mi je bila utrnula jer sam je držao iznad glave. Tako sam se i probudio.

            - Ma to ti je lako. Čisto tvoja podsvijest. Previše si zatvoren i ne daš svom svijetu da izađe iz tebe, iako je on čist i bijel kao ta sobu u snu. Kada bi se otvorio, vidio bi kakvog šarenog izobilja te čeka – objašnjavao je Fuke trezveno i samouvjereno.

            Fuke je bio moj prijatelj, student agronomije i vjerni pratilac sporta. Oduvijek je pokazivao želju za psihologijom koju nije mogao upisati zbog roditeljskog negodovanja. I zbog toga, on bi često znao davati savjete ljudima, čitati njihove grimase i pokrete, tumačiti snove, itd. Bio je razuman, često naporan i žilav. Mnogi ga nisu voljeli zbog tog njegovog dosadnog poriva za ljudskom psihom, a ja sam eto našao nešto zanimljivo u tome. Sebi sam to prikazao na način da on želi stvarno da pomogne ljudima. Nekada sam i izmišljao svoje doživljaje čisto da bih mu dao prostora za akciju. Znao sam koliko je volio da mi daje savjete sa svojom pričom koja je inače zvučala kao struja u žici.

            - I šta mi je raditi Fuke?

            - Pa ovo što ti rekoh. Moraš se otvoriti svijetu. Svoj svijet otvoriti vanjskom svijetu. Upoznavati ljude. Socijalizacija je temelj. Ko bježi u sebe, susreće se svakojakim luđačkim idejama –  razmahivao je onim svojim dugim rukama i trzao se neprirodno.

            Pratio sam ga utoliko jer sam želio da uhvatim svaku misao koja mu prođe kroz glavu. U očima sam mu znao ugledati onu sekundu kada mu sine nova rečenica, a on prstom gurne naočale i otpočne.

            - To si upravu. Svašta mi se mota po glavi, pogotovo kad legnem.

            - Eto o tom ti pričam, šta je još zanimljivo kada je u pitanju ljudska želja za samoćom, čovjek se...

            Morao sam sebi priznati da Fuketa nisam mogao pratiti u svakoj riječi, ne mogu zamisliti niti jednu ljudsku koncentraciju koja to može izdržati. Glumio sam ponekad, kajući se u dubini, ali u isto vrijeme znajući da njemu činim uslugu, ostvarujem mu želju da radi ono što zaista voli.

            - ...da baš u tome uspije. To ti kažem, činjenice su tu da nas obore s nogu. Šta je još zanimljivo...

            - E Fuke, izvini što te prekidam, bi l' mi mogao objasniti nešto što mi se isto često dešava.

            - Of course buraz, samo reci – trznu glavom unazad gledajući me ispod oka.

            - Dešava mi se da kada prolazim nekim poznatim mjestom, nekom trasom kojom često idem, zapitam se šta li se dešava na tom mjestu kada mene nema. Znam da se dešavaju iste stvari koje se dešavaju i kada sam tu, ali jednostavno se zamišljam da mogu biti negdje u nekom vremenu u kojem mi je nemoguće biti tu. Slična stvar se događa i sa predmetima. Zagledam se u neki predmet, kamen, travku, trunku ili bilo šta, i onda odlutam negdje u razmišljanju, snebivam se i gubim u nekom iščuđivanju. Razmišljam o historiji onoga što gledam. Od kada je to tu, šta je sve preživjelo, ko ga je tu donio, čega se sve nagledalo, itd.

            - Uhh, teško pitanje. Vidi ovako...

            Ovo pitanje nije bilo od onih koja će dati Fuketu mikrofon i pozornicu za govor, ovo je bila istinita želja da kažem nešto što je čudno, a muči me. Namjerno sam ovo pitanje ogradio nekim drugim besmislicama koje bi sakrile njegovu važnost i veličinu, sve to da Fuke ne bi shvatio ustvari od čega ja patim. Bojao sam se odgovora jer sam potajno i vjerovao u tačnost barem jednog djelića onoga što Fuke kaže.

            - ...tako da su takvi ljudi naizgled čudni, a ustvari su uredu. Normalno je to sve buraz, ti samo primjećuješ i čudiš se nečemu čemu drugi ne bi. To nije problem, to je priroda duše. Različiti smo svi. Važno je još reći i...

            I tako je Fuke nastavljao u nedogled. Ja sam upratio onaj dio koji se mene ticao i završio sa pažnjom sluha. Ustremio sam se na njegove pokrete. Zaista su bili smiješni. Jako puno se razmahivao i drmao, živio je jezik kojim je pričao i sve što je govorio je slikao rukama. Neke smiješne i neobične stvari koji ljudi rade se, s učinkom ponavljanja, počnu činiti i nekako naročitim i svojevrsnim. Počnu izgledati primaljivo i onako da ih pokušate ugraditi kod sebe. Taman sam zinuo da mu kažem i ovu misao koja je prsnula poput kokice, a onda sam shvatio da bih ga možda time uvrijedio. Ili ipak da mu kažem samo ovaj dio o htijenju za nekom ponovljenom neobičnosti? Ostavit' ću ipak to za drugi put.

            Fuke mi stvarno pomaže.