Rapsodija riječi, priča 28: Dvije kolibe

            Gore, podno vrha Bjelašnice, na razdaljini od nekih trideset-ak metara, stajale su dvije drvene kolibe. Umirovljeni i penzionisani sarajevski starci su običavali vjekovima da kupuju ovakve kućice u prirodi i za gomile novca, koji je većinom ugledao svjetlo dana nakon decenijskih mirovanja, pribavljali su sebi smirenost i trenutke eudajmonije na čistom zraku i pod nebeskom plaveti u proljetnim danima. Do tog mjesta je vodio krivudav makadamski put na kojem je nekoć prštao kamen pod kopitama i propadao krhki snijeg zimi. Sada se samo mogla čuti ugodna tutnjava kada se čovjek nalazi u nekom dobrom četverotočkašu. Svake godine u rani cik proljeća, na to mjesto su dolazili vlasnici dvije spomenute kolibe.

            Vlasnik desne kolibe je bio Nezir; prosječan starac sitnih očiju i kože kao u aligatora; debelih prstiju i nestalih nokata. On je bio veseljak, radiša i nekako previše spokojan. Činilo se da ga život uopšte nije gazio onako kako ustvari jeste. Nezir je bio vjernik, veliki poštenjak i dobrica u svojoj osamdesetoj. Doduše, bio je pokatkad tanji s pameću i uz to nagluh. Ali bez obzira, Nezir je važio za cijenjenog čovjeka u Sarajevu i znao je često, naravno nesvjesno, izreći koju dobru misao.

            U lijevu kolibicu je dolazio Adil, također starac, ali nešto mlađi od svog komšije. Adil je bio penzionisani pravnik. Jako pismen i odgovoran čovjek. Za života je bio u raznim poslovima osim advokature, a sve vrijeme je bio i vjerni član Saveza komunista BiH. Ostao je odan komunističkoj ideji i još uvijek je bio teški ateista. Adil dakle nije bio od onih koji su postajali članovima stranke čisto zbog napredovanja u svojoj struci već je stvarno i zaista živio ideale koji su ostali iz bivše države. On nije bio neki izrazito pričljiv čovjek i sve ove godine ga je Nezir pokatkad pokušavao odobrovoljiti i na neki način živnuti. Međutim, Adil je nekako volio biti sam. Običavao je izlaziti ispred kolibe ujutro, kada za obraze štipa jutarnja modrina, i ostati tako po cijeli dan zamišljen uz zvuke preklapanje njegove tabakere. Dosta zvukova je još tu bilo prisutno, ali taj je bio najjači i jedini na kojeg je Adil mogao reagovati.

             - Uranio komšija? – iskašljavajući se prodera Nezir nagnut na ogradu koja je bila                                     postavljena oko Adilove kolibe.

             - Dobro jutro – mirno odgovori Adil pučeći usne i želeći nešto reći što mu je u tom trenutku                    naizgled zatitralo u oku i iskrivilo njegovu desnu obrvu u luk.

             - Hajd pređi 'vamo. Eno gotova.

             - Ma nisam nešto za kafu. Kako starim sve mi manje treba.

             - Ma joj šuti dragi komšija, i mene bole rebra, još pogotovo kad ustajem.

             - Nije rebra, nego mi kafa manje treba – glasnije reče Adil.

            - Ahaa. Halali komšija, ja 'vako slabije čujem znaš. Nemoj zahaturit'. Nego moj ti...ne pije                            se kod nas kafa radi kafe nego radi...

            - Eh, o tom ti i govorim. Ne priča mi se nešto ni sa kim, nemoj ti mene pogrešno                                           shvatiti.

            - Ma jok, Bože sačuvaj, ali eto, možeš vala preći da popiješ bar jedan fildžan, i meni                                     dosadno samom.

            - Hajd uredu ako insistiraš. Dolazim.

            U Nezirovoj kolibi je bilo poprilično usko. U uglu je bila peć, na zidu obješena neka prašnjava levha, a pored vrata skemlija i gajba sa drvima. Nezir je sa kauča podigao serdžadu i tespih, stavio je pod pazuh i ustupio mjesto Adilu. Adil se zahvali i sjede. Koliba je mirisala na neku mast i onu seosku kuću gdje non-stop ima mlijeka i gdje muhe zalaze u velikim naletima.

            - De popij ti Adilaga samo dok ja klanjam.

            Nezir se nasmiješi i otvori tabakeru. Gledao je u ovog čovjeka koji se simultano pomijera gore-dolje i nije vidio ništa što bi mu ostavljalo neki dojam ljepote i uživanja. Nije uopće shvatao zašto ljudi potrebuju za ovakvim stvarima. U ljudima nikada nije mogao pronaći ništa što bi ih pokazalo u nekom drugačijem svjetlu od onog kada ih vidiš u vanjskom WC-u ili kada ih metak probija. Čovjek lipsava kao i životinja. Sve je isto.

            - De mi reci molim te Nezire, što će tebi ovo?

            - Samo glasnije malo Adile, slabo ja čujem.

            - Što će ti ovo, rekoh? – zaurla Adil.

            - Pa eto k'o i tebi, da malo pobjegnem iz one prljavštine.

            - Ne pitam te to bolan nego što će ti ovo klanjanje. Od šta ti je to?

            - Kako bolan što će mi. Pa molim se Bogu. Valja nama ić' još malo moj Adilaga.

            - Ma kakvom Bogu? Đe ćeš ić'? Stariji si od mene Nezire, a još nisi pameti doš'o.

            - Šta to pričaš jadan ne bio? Ti ono ne vjeruješ ni u šta?

            - Jok.

            - Ma ja to ne mogu da shvatim. Mora se vjerovat makar i u drva. Šta je čovjek bez vjere.

            - Ja! Eto to je čovjek bez vjere. Umreš, zakopaju te i doviđenja. Nema se tu šta tražit'.

            - Alaselamet.

            - Jest komšija, tako ti je to. Džaba ti to klanjaš.

            - Vidjećemo.

            - Kad bolan?

            - Pa na onom svijetu akobogda.

            - Hahahaha, kakav onaj svijet.

            - Jesi li ti ikad Adile razmišljao o ovome?

            - Čemu?

            - Pa o vjeri, o Bogu?

            - Ma kakvi, nikad. Što ću zamarat' glavu glupostima.

            - Al' kako možeš da ne vjeruješ ni u šta?

            - Vjerujem u ono što vidim.

            - Pa to nije vjera Adile, ono što vidiš već znaš da postoji, vjera i jest da vjeruješ u nešto što ne                   vidiš i ne osjećaš.

            - Ma što će mi to. I 'vako mi je dobro.

            - Ma hajd. Nejse.

            Adil se vratio u svoju kolibu miran i šutljiv kao inače. Zapalio je svijeću, legao i stavio ruke pod glavu. Zaspao je u idućih par sekundi. Sanjao je tako ružan san. Sanjao je da mu se svijeća oborila sa stola i da je pala pored novina. Sve se zapalilo i on je jaukao ispruženih ruku i umirući gledao kako tamo, u kolibi, Nezir spokojno pije svoju kafu. Dozivao ga je i urlao ali ga je glas izdavao i vatra ga je progutala. Probudio se sav u vodi i ugasio svijeću. Napolju je već pucala zora i on je ogrnuo svoj kaput i izašao da sjedne na stolicu. Ponio je tabakeru i šibice. Prve dimove je ispustio u neznani, onako suptilno i trezveno poput običnog čovjeka koji odmara dušu od svega. S pojavom prvih zraka sunca, Adil se prenu, uhvati se rukom za prsa i iznenada pade sa stolice. Disao je i gledao normalno, ali mu je cijelo tijelo bilo paralizovano. Sunce je oživljavalo rosne kapi i umivalo cvijeće i travu. Sve se njihalo na laganom povjetarcu, a iz šume je dopirao blagi miris borovine. Adil je pokušavao da se pomakne, ali bez uspjeha. Odjednom, otvoriše se vrata Nezirove kolibe i on, brzo koliko su mu godine dozvoljavale, dotetura svoje tijelo i stade pokušavati da digne svog komšiju.

            - Šta bi ovo Bože dragi? Jesi dobro Adilee? Oj Bože dragi...

            Adil je netremice gledao u Nezirove oči i mrmljao.

            - S...ssun...sunce.

            - Šta sunce Adilaga moj dobri?

            - Suunce, mrak...sve se vrti.

            - Ma znam da ti se vrti, saću ti ja donijet' vode.

            - N..nnije...nije to. Vrti se ž...žžž...život. Sve umire pa ožž...ožživi.

            - Aham. On je glavom Boga mi dobro lupio od zemlju – Nezir će za sebe.