Rapsodija riječi, priča 26: Jasmina

Jasmina je bila jedna od onih tihih djevojaka koje jako rijetko prođu krugom i glave usmjerene naprijed, odvažno negdje odu i kasno se vrate. Ta Jasminina tišina i tajanstvenost se nipošto ne bi mogla povezati sa stidom ili nelagodnošću. Naprotiv. Ovakve djevojke su bile uvijek spremne da vas nečim iznenade do besvijesti. Onako da, kao kakav lik iz crtanog filma, odvalite jezičinu do poda i iskolačite oči. Takve djevojke bi vas omađijale nečim tako jednostavnim što većini ljudi ne bi predstavljalo ništa, a meni bi značilo sve. Uvijek sam maštao o jednostavnoj djevojci; jednostavnoj koju bih ja učinio posebnom. Bilo je nečeg nevjerovatno privlačnog u tom Jasmininom liku što me je tjeralo na duge misli prije spavanja. Pet noći san me nije stizao do zore. Razmišljao sam o tome kako je čovjek takvo biće da ga ponekad (zapravo često u mom slučaju) obične stvari koje nekog ne bi ni zagolicale, ovako dotaknu i naprave pometnju u glavi. Da li je sve u različitosti? Možda se drugi ne primjećuju na onaj način kako ja to radim. Ili se varam? Ljudi su ljudi, a i ja sam jedan od njih.

            Jasminu sam prvi put vidio prije par mjeseci. Tog dana sam sjedio u restoranu i završavao desert. Baš u trenutku kada sam naručivao kafu od konobara, u prikrajku vidokruga sam ugledao kovitlanje ljetne, cvijetno-bijele haljine. Pomakao sam rukom konobara koji mi je zaklanjao pogled i ugledao je cijelu. Na glavi je imala slamnati šešir sa širokim obodom koji je par puta mahinalno štimala iako je stajao perfektno. Skinula je rukom sunčane naočale i stala na portirnicu razgovarajući o nečemu sa gospođom iza pulta. Bio sam predaleko da bih čuo ijednu riječ, ali sam vidio svaki trzaj njenog tijela; svaki osmijeh i svaki pokret koji sam montirao sebi u glavi kao usporeni snimak. Pokušavao sam da sebi urežem što više slika da kasnije ne bih izgubio nit u sjećanju. Posmatrao sam je cijelu vječnost. Tijelo joj je bilo potamnjelo od sunca što je kontrastom s njenom haljinom davalo takav dojam svježine i ljupkosti koji me je brisao iz postojanja. Na lijevoj ruci joj se sijala jednostavna, srebrna narukvica, a na nogama je imala lagane, baletne cipele. Ono zbog čega ona jeste jedna od rijetkih djevojaka koje mi privuku pažnju se naziva jednom veoma jednostavnom riječju: ženstvenost. Mada zvuči kao besmislica, smatram da su rijetke one koje posjeduju ono što ih izdvaja kao žene. Te su neke sitne nijanse, gotovo neprimjetne i tako teške oku za uhvatiti. Možda se ovdje radi samo o mom ukusu koji ne mora biti činjenica. Uostalom, ja žene samo osjećam; ja ih ne razumijevam. Jasmina je imala sve. Stav, pokret, gestu, način pristupa, korak, pogled. Jednostavno, imala je tu ženstvenost koja mi je pojela sate besanog razmišljanja.

            Nakon što sam sabrao utiske poslije par dana, otišao sam do portirnice i pitao za njeno ime. Gospođa Bahrija me je uz dugo žmirkanje ispitivala o mojoj zainteresiranosti za tu djevojku. Odgovarao sam ozbiljno. Branio se time što sam sve svalio na posao. Kao, volio bih da sa Jasminom razgovaram o nekom poslu koji bih joj predstavio. Bahrija me je presjekla začuđenosšću o tome da je nelogično poznavati nečiju struku i zanimanje, a ne poznavati njegovo ime. Skamenio sam se na trenutak i nestao u par idućih sekundi. Mogao sam samo zamisliti smijeh koji je orio na portirnici. Jadan i providan pokušaj jednog usrtreptalog srca koje je požurilo da voli. Uletio sam zadihan u sobu i zalupio vratima. Prva misao mi je bila Jasmina. Stid, blam, crvenilo. Samo sam zamišljao izraz njenog lica kada joj Bahrija ispriča za ovaj događaj. Morat' ću je izbjegavati na stepeništu, na holu, u liftu...morat' ću joj bježati od pogleda u kojem bi trebala biti jednostavnost i toplina što bih ih smatrao samo svojim, a sada će tu biti samo ono zbog čeg ću se sam kopati u zemlju i gledati je kako mi potajno usne krivi u kez. Lupao sam se rukama i u nevjerici vraćao film onoga što sam uradio. Nepromišljenost. Neiskustvo. Laž koja je iznikla iz straha. Strah koji je izašao iz ljubavi. Tu laž sam mogao iskoristiti s njom; da joj priđem s nekim glupim izgovorom i budem u prilici da joj samo uhvatim oči sa svojima. Razumijete li vi koja je to ljepota? Tu je nepotreban i poljubac i zagrljaj. Sve je suvišno. Samo to ogledanje u njenim očima. Takva blizina duša u kojoj znaš da može doći do nečega, a ne dođe do ičega. Jedna slatka netrpeljivost. Tu je skrivena nježnost. Ali sada...sada neću moći ništa. Sada ću bježati od tih očiju jer nisam znao kako da se strpim.

            Takom sam i uradio. Izbjegavao sam je koliko god sam mogao. Srećom, tajanstvena sama po sebi, nije izlazila često. Uvidio sam da, i kada je izlazila, to je činila iskučivo u sumrak. Odlazila je negdje i vraćala se kasno. Meni nije bilo teško da priznam sebi sve što osjećam. Bio sam opijen. I takav, sjedio bih na prozoru čitajući sve dok ne bih začuo njene  korake u krugu. Hodala je lagano, očevidno sretno ali s nekom dozom sjete i tišine. Imala je ravan pogled, više oboren nego prav, dubok i nekako oštar. Jedne večeri sam izašao napolje nakon izračunavanja da večeras nije njena noć. Otišao sam do obližnjeg jezera i sjeo na klupu pored. I evo, sada sjedim tu. Gledam u mjesečinu što se nadvila nad vodom kao nada mnom moja strepnja. Sve što sam zapisao o njoj ću baciti i odseliti. Ne mogu više da bježim. Ne mogu ni njoj dopustiti misli o infantilnom, čudnom čovjeku koji se za nju raspituje. Ne bih mogao izdržati njen smijeh i svoj sram. Odlazim.

* * *

           Čitajući zapisano, gledam u nebo i smiješim se. Papiri su stajali suhi na obali. Veliki je naum Sudbine što plete naše živote. Žao mi je što je sve tako ispalo. Ali sada je istina tu. Ogromna i sretna kao izlazak sunca. Sve je obasjano. Morat' ću otići Bahriji i pitati je za sve. Morat' ću te naći. Samo da znaš, i moj pogled je našao tebe, samo što to niko nije vidio. Nisi ni ti. Nadam se da ću te uskoro pronaći.

Tvoja buduća J.