Rapsodija riječi, priča 25: Eros i Tanatos

Danas sam zavijen kosama Tanatosa. Učmao i crn. Bio sam na sahrani mojim boginjama što su se zvale istim imenom. U suton jednog praznog dana su pustile svoj dah i san se razlomio poput ugašene nade. Kao jedan krvavi rez po licu s ukazom na stvarnost. Samo kavezi u grču natipkanih jezika bez misli. Pitam se da li bi neki armagedonski poticaj trgnuo bauljava lica i uznemirio mašineriju koja korača u Hadova prostranstva. Ili bi se ipak propratio pukim sijevanjem kamera. Dozivam šošenkovski ideal.

* * *

Već mjesec dana sam u bolnici. Zatvor unutra; zatvor vani. Od operacije se teško krećem i većinu dana provodim u krevetu. Ni ovde ništa nije drugačije nego drugdje. Nadao sam se nekim psihičkim problemima zbog samoće i depresivnosti zidnih bjelina; s gnušanjem zamišljao mirise bolničkih prostorija i molio Boga da me ne zadesi takva sudbina. Ali eto, prevario sam se. Još neizvodivi mađioničarski trik. Sigurno se opaža čudnovatost. To pripisujem svojim prijateljima Beketu i Kamiju. Uskoro ćemo se rastati i morat' ću čitati one koje najbolje društvo prave u toaletu.

Agoniju prekida utorak, 07.03.2017. U sobu dolaze dva nova pacijenta. Prvi je bio starac sa ostacima kose iznad ušiju, dobroćudnog lica, tankih usnica i živih očiju koje su sijale ispod smeđih naočala. Pogled kao otkucaj sata, kratak poput magnovenja, ali u isto vrijeme dovoljno dug da usiječe trag i razbistri pamet. Dovukli su ga u kolicima, s mokrom potkošuljom i plavom pidžamom na pruge. Djelovao je izmoren, nipošto bolestan. Starca su smjestili na krevet preko puta mene, a on im je, u znak poštovanja, samo podignuo jagodice obraza i klimnuo glavom. Teška operacija i buđenje nakon anestezije čovjeka umrtvi do iznemoglosti, a ja, relativno mlad čovjek, sjedim i čudim se snazi ovog bića koje poskakuje duhom u slabašnom tijelu.

Drugi pacijent je došao pola sata poslije prvog. Dedica sa francuzicom. Hitlerovski brčići su mu davali epitet nekog ljutitog čiče koji je svakog trena bio spreman ustati sa kreveta i obračunati se s bilo kim ko mu se nađe na putu. Ovaj dedica ni u kom slučaju nije bio manje zanimljiv od prvog pacijenta, ali bilo je nečega što je krio u sebi i ostajao poprilično tajanstven.

Živahnost ova dva čovjeka me oduševljavala svakim danom. Zajedno su rješavali križaljke, igrali šaha i pokadkad diskutovali o politici. Obojica su bili vrsni poznavaoci historije pa su se međusobno nadopunjavali u onome što nisu znali. Starcu, koji je došao prvi u moju sobu, niko nije dolazio u posjetu već mjesec dana.

- Imaš li ti koga od porodice Ivo? – upitah ga jednog jutra dok je kusao supu.

- Nemam sine, djeca u inostranstvu, a supruga mi preminula prije godinu dana, pokoj joj duši.

- Žao mi je stvarno.

- Nemoj žaliti sinko, život nije žalopojka ako je proveden onako kako treba.

Dedici, koji sve češće pokazivao znake potištenosti, sedmično je dolazila kćerka, zet i dvoje unučadi. Anel, momčić od šesnaest godina, i Ajla, djevojčica mlađa pet godina. Pri ulasku bi poselamili dedu, poljubili ga i sjeli s telefonima u rukama. Ono što se moglo čuti iz pravca dedicinog kreveta je: „selam alejk dedo“, zatim ispresjecani kratki šapati njegove kćerke s čestim zvukom dolazne poruke na messengeru, i na kraju „alahimanet dedo“. Dedica se zvao Asim i bio je porijeklom iz Breze. Otac mu je bio učitelj u srednjoj školi, a on je, rastući uz oca, zamišljao sebe ispred školske table i maštao kako će i on jednog dana učiti djecu i družiti se s njima. Život, crn i gorak kao pelin, učini da Asim postane rudar i kao takav ostade sve do penzije. Oduvijek je volio djecu, a pogotovo svoju unučad. Gledao je u njihova lica osvjetljena ekranima kako se smiju nekim dalekim ljudima. Nekada sam mogao primjetiti kako mu se u oku zacakli suza koju on hrabro i vješto vrati u očnu duplju i sakrije jecaj srca.

Ivo, za razliku od Asima, nikada nije bio tužan. Osmijeh mu je lebdio na licu tokom čitavog dana. Ono što ih je vezivalo je ipak bilo jače od njihovih razlika. Asimov ritual čitanja novina je bio identičan Ivinom. Oni bi prvo okretali stranicu crne hronike i time rješavali razmišljanje o najgorim stvarima koje su se danas desile. Zatim bi okretali stranice sa zanimljivijim i veselijim temama dok na kraju ne bio ostala ona vijest koja je bila najljepša i s kojom ne bi upropastili dan. Živjeli su. Živjeli.

Ja sam ubrzo trebao izaći iz bolnice. Na odlasku, Ivo me potapšao po ramenu i nasmiješio se. Asim je plakao kao malo dijete. Taj dan je sve bilo prazno. Bolnica, kojom inače vrvi svijet u bunilu traženja nekoga ili nečega, bila je kao ogroman grob iz kojeg ustajem prosvijetljen. Klinička smrt, koju sam prebrodio, nije bila samo fizička. Skrivene oči su progledale umom iz pročišćene dimenzije i sve se kristalima poslagalo u ćoškovima moga bića. Više nisam mislio. Samo sam osjećao i stremio u gordost ljepota koje su se pružale u slikama grada nižući se preda mnom.

Dobro jutro ptice pjevalice,

Pozdrav i tebi crvena ružo,

A tebi čovječe, erosu što znaš da bdiš,

Život ti dajem

Ne da spiš,

Već da žiš.

* * *

Tanatos odvi svoje kose i rasplinu se u dimu koji nestade s dahom vjetra. Ustajte mrtvi ljudi; dan još curi u nedogled dok kazaljka udara u sekunde sata koji će stati. Vječnost se otvorila kao pupoljak behara. Ispaljene strijele mi probušiše tijelo. Amor se zadovoljno smiješi. Poskakujem u nebesa. Dole sam zakopao svoju smrt, a drugi svoju tek treba da primijete.