Rapsodija riječi, priča 24: Rijeka

Dugo nisam dolazio ovdje. Sve je drugačije, a u isti tren isto. Iza mene ostadoše godine nanizane bez poretka, natrpane vremenom u kojem sam i sam pao nesvjestan života. Ulice moje mladosti. Tražio sam neku sliku sjećanja da usaglasim misli. Predsutonsko doba, bicikli i tutnjava lopte. Prvi pogledi koje krišom darujem djevojčicama. Razmišljam gdje me je odnijela ova rijeka straha i želje za uspjehom. Miris noći mi je ispunio nosnice. Magnet nadolazeće slike je kupio komadiće i stvarao mozaik. Aleja lipa, još pokoji zvuk zujanja insekata je titrao u ušima čisto da nagovijesti da je dan tek legao na počinak. Toplina drvene klupe i svjež povjetarac s Bosne. Ruku mi prekriva svila sa nebesa. Oči sijaju. Kosa miriše na neopisivost.

            - Odlučio sam. Moram ići. Kupio sam kartu. Let mi je u petak naveče.

Osjetio sam drhtanje. Orosiše oči koje su bile ljepše nego ikada.

I otišao sam. Hladan kao led. Htio sam da odglumim hrabrost, a samo sam uništio nježnost. Kajanje je nestalo u svemu onome što je došlo poslije.

Zapitao sam se gdje je ona bila sve ove godine. Zaboravio sam sve što je bilo moguće da se zaboravi. I tako bi ostalo da se nisam vratio. Stariji sam čovjek i onaj Nijemac mi je počeo češće navraćati pa nije ni čudo da slabo pamtim. Shvatio sam ipak da tada nisam pamtio mozgom, nego srcem. Nijemac ne napada srce, samo mozak. Sve slike, kao urezi duše, ostaju zapečaćene negdje u dubini mene, vraćaju se s ovim mjestom gdje sam živio, a brišu se sve one koje dolaze otamo gdje sam umirao.

Gledam u zgrade oko kojih sam se igrao kao dječak. Na uglu je još ona ista stara svjetiljka pod kojom smo izricali pozdrave pred rastanak. Oko nje letaju muhe i žele da uplove u svjetlo. Nisu svjesne da sa svjetlom dolazi smrt. Apsurd jednog naivnog stvorenja poput mene.

- Jesam li ja tebi spominjao onog svog rođaka koji živi u Americi?

- Jesi, ja mislim.

- Eh, on me eto zove da i ja idem tamo, kaže da bi mi sredio papire preko firme i imao bih vizu bar na deset godina.

- I šta si mu rekao?

- Ma nema od tog ništa, ne bih se ja mogao navići tamo. A uostalom, s kim bih ja ovako šetao navečer.

Spokojni osmijeh pun ljubavnog zanosa koji je lomio kosmos. Ništa mi tada nije bilo potrebnije od života. Sada znam da je samo to i bio život. Ovdje vaskrsavam nakon dugogodišnje smrti.

Odlučih da odem u park. Tamo gdje sam često budan sanjao dvostruke snove koji su bili jedno. Mladi parovi su zagrljeni nestajali u mraku i samo su se čuli šapati tiši od rose, a jači od groma. Sjeo sam na klupu i gledao u Bosnu. Presijavala se na krupnoj mjesečini i odnosila sve što je nekada ovdje bilo. Pitam se da li pamti one razgovore koje je nekoć slušala u tišini. Je li nekada krišom ubirala pokoju riječ koju smo jedno drugom govorili. Bosna šuti kao i klupa, kao i lipe, kao i ove usne koje nemaju glasa. Sve drugo je slučajno, samo mi smo namjerni. Ljepota zahvata ogromnim zagrljajem sve što joj je u blizini pa se naizgled nevažna stvar učini prekrasnom. Odbacujem sve i zamišljam nju. Sjedi nasmijana i zove me da dođem. Prilazim samouvjereno, korakom mladog čovjeka, suze liju niz obraze i srce kuca kao ludo...

Kasnije su mi rekli gdje živi. Posjetio sam je. Da, ona je stvarno bila tu. Na bijelom kamenu je čitko pisalo njeno ime i prezime.