Rapsodija riječi, priča 23: Novum Caput Mundi

Prvo što sam ugledao kroz automobilski prozor u daljini je bilo izvijanje velikog mosta i na njemu obješene zastave Sjedinjenih Država. Bio je državni praznik sjećanja na heroje američkih ratova, ili kako to oni zovu – Memorial Day. Izvadio sam telefon i slikao. Slikao sam sve što mi je privlačilo pogled. Nebo je bilo tmurno i sivo. Na maglovitom horizontu su se jedva nazirali obrisi nebodera. Put sa po pet traka u jednom smijeru. Trubljenje auta, pištaljke nekog policajca koji je bio izgubljen u metežu, atletski obučen debeljuca trči sa slušalicama i vjerovatno razmišlja o tome koliko je već kalorija potrošio. Četvrt Bronx mi se činila isuviše prljavom pa sam pomislio da se radi o industrijskoj zoni. Pitao sam svog vozača i džematliju da mi to pobliže objasni. Ne sjećam se šta mi je rekao. Sve se razbilo nakon par kilometara. Ulaskom u Manhattan sam zanijemio. Do tada bi mi se ponekad mogla iskrasti koja replika oduševljenicke konotacije, ali sada nije bilo ničega. Sve sam usredsredio na oči i uši. Mjesta za misli i riječi nije bilo.

Ikindiju smo klanjali u džamiji koja je imala munaru. Razbijala je monotoniju stakala i zgradurina koje su parale nebo. Veliko iznenađenje za nekoga koji nije vjerovao da to uopće može ovdje postojati. Nakon što sam dotakao nebo više nego zgrade, sjeli smo na podzemnu željeznicu i uputili se ka Brooklyn bridge-u. Otrovanost mobilnom tehnologijom dobija na snazi u svom punom kapacitetu. Sva lica su bila uperena u ekrane. U dnu metroa se začulo i umilno učenje Kur'ana pa sam se nasmijao s mišlju o mubarek Ramazanu na kojeg sam bio i zaboravio. Ne bježim od istine, čovjek sam.

Preko Brooklyn bridge-a smo prelazili oko sat vremena. On jeste dug, ali to je bilo više zbog slikanja na svakih pet metara i gužve čiji je sastav bio otprilike ovakav: prvo mjesto ubjedljivo zauzimaju Kinezi (pod ovim mislim na sve kosooke narode i to bez rasističke tendencije), drugo Indijci, treće Meksikanci, a četvrto je skup plavokosih i plavookih ljudi sa područja sjeverne Evrope. 

 

Nisam osjećao ni glad ni žeđ zbog gledanja u druge; zona u kojoj ljudi ne poste me samo vratila u Bosnu gdje je skoro ista situacija. Doduše, u Bosni bi se ljudi možda sakrili kada bi vidjeli da dolazi hodža, a ovdje me niko i ne zna. Ne mari se plaho ni s kim se sjedi, a kamo li koga srećeš na ulici.

Hackettown je poprilično miran gradić, udaljen nekih sat i pol vremena do New York City-ja. Prelijepo mjesto za život, a još ljepše turistu za posmatranje. U tom gradiću, eto, boravim ovaj mjesec blagoslovljenih dana i budan sanjam da sam na tako dalekom kontinentu, udaljen od svega. Posjetio sam glavni grad svijeta, bio sam u Velikoj Jabuci, slikao se u Gotham-u. Ne želim da provlačim patriotske čežnje niti da poredim Bosnu sa SAD-om, ali moram reći da ovdje ima svega, ali nema ničega.

Na povratku s Times square-a, ponovo sam se našao u podzemnoj željeznici. Imao sam osjećaj da sam neka vrsta predmeta kojeg prebacuju s jedne strane na drugu. Samo sam slušao, gledao i pratio crvenu jaknu mog džematlije da se ne bih izgubio. Sjedeći s njim u metrou, započeli smo razgovor o mentalitetima naroda. Pošto je pomenuti živio i u Njemačkoj, iskustveno mi je objasnio razliku između Bosanaca, Nijemaca i Amerikanaca. Sve mi je izgledalo kao neki uvod u vic, ali nije bilo tako. Iznio je sociološku komparaciju druželjubivosti. Bosanci su, kaže, jako druželjubiv narod, Amerikanci su društveni nazor, a Nijemci su potpuno asocijalni. Ja sam samo klimao glavom i gledao u njegov osmijeh koji je bio specifičan zbog sakrivanja zuba iza usne u toku smijanja. Od zvučne i vizuelne definicije smijeha, on je imao samo prvu.

Nakon svega, ušli smo u automobil a ja sam pozdravio grad i gledao kako i danas neće utonuti u san.