Rapsodija riječi, priča 22: Teško je napisati priču

Teško je napisati dobru priču. Kažem, meni je teško. Nekima možda nije. Uostalom, oni kojima nije teško i ne trebaju pisati. Stoga, moram se pohvaliti da sam teškoću razbio. Sinoć sam napisao prvu rečenicu. Otvorih laticu sa desne strane mog radnog stola, uzeh papir i pročitah krivi rukopis: Evo mrtav čekam ispit. Sjećam se da sam noć prije vrtio tačne formulacije naizgled fantastične priče koja će mi oboriti čitateljstvo s nogu, ali eto, sada brujim usnama, prevaren usplahirenom i kratkom inspiracijom što je samo prohujala poput vjetra. Tu sam stao. Ni makac dalje. Stezao sam glavu, vrtio kažiprstima po sljepoočnicama. Ništa. Samo dašak vjetra i praznina. Postaje hladno. Ustao sam da zatvorim prozor. Dole, u dvorištu, oštro škripi ljuljačka dok uvehlo lišće pograva oko nje. I kada ovako u jesenjim danima ono umire, znam da će sljedeće godine doći novo.  I znam da sada zamišljate tipičnu mračnu sliku iz horora: napuštena kuća, jezivi zvuci škripe i neki luđak što stoji na prozoru sam samcat u velikoj kućerini. Nesvjesno dajem krivi dojam opisa. Molim vas da zamislite cvijetno dvorište, dječiju graju, leptirove. Zamislite sve ono što vam razum dadne na prijedlog. Ako ste zamislili, onda vam mogu reći da u stvarnosti te slike nema. Nekoć je bila, ali sad je nema. Najbitnije je da ona ostane u vašoj glavi makar zamišljena kao što stoji i u mojoj kao stvarna. Sahranio sam je kao čovjeka. Vratih se na stolicu. Sendvič se osušio od prošle noći. Salama je jaukala u mukama.

Moj radni sto nije imao ničeg posebnog u sebi, a ja sam ga volio kao da je jedini sto na svijetu. I tobože, davao sam mu tako dragocjene epitete da bi na nekoj hipotetičkoj aukciji srušio sve ponude i ostao neprodan. Sve knjige sam zapalio. Bile su dječije. Nisam ih čitao sebi.  Na zidu su visile slike i razglednice. Čarli Čaplin se smiješi Merlin Monro. Los Anđeles, Filadelfija, Las Vegas, Bahami. Moje crteže neću ni da komentarišem, oni su tu samo radi podjećanja na to koliko sam loš u tome. Niko mi ne dolazi i nemam razlog za sramotu. Često hodam go po kući i uživam u svojoj koži. Dajte čovjeku slobodu i postat' će luđak. Bukovski ima sličan navod: Dajte čovjeku četiri zida i osvojit' će svijet. Da se razumijemo, volim puno da karikiram, ne morate me shvatati ozbiljno.

Druga rečenica! Mrak! Uzimam papir i olovku: Evo mrtav čekam ispit. Mrak. Ček, samo malo. Kako ću u mraku čekati ispit? I kako ću uopće mrtav čekati? Teško je napisati priču, opet kažem. Znam da taj mrak nije taj mrak i da to čekanje nije to čekanje, ali to čitaoci ne znaju. Zato je dobar ovaj početak, nešto otkriva a dosta toga sakriva. Da sam odmah napisao: Umro sam i čekam Sudnji dan u tami svoga zlodjela, prestrašen, poremećen. – ne bi bilo zanimljivo, barem mislim tako. Uostalom, zašto ja pišem ovu priču uopće. Doći će druga, bolja. Uzimam upaljač da zapalim onu s kojom čovjek nikad nije sam. Takve su bile nekada reklame na kutijama cigareta. U dimu dolaze svakakve ideje. Evo koja je prva na umu. Zašto sam ja postao pisac? Zar ne bi bilo lakše da sam naprimjer pepeo, lahak i poletan? Niti ja marim i za kim, niti ko mari za mnom. Doduše, možda bi se loše osjećao kada bi me ljudi otresali i gazili nogama. Ali ni kao čovjeku mi nije ništa drugačije. Ustao sam da protegnem noge. Dva sata kuckanja olovkom po praznom papiru su bila poprilično naporna. Na meni je onaj poznati izraz lica sa izmješanim osjećajem negodovanja, razočarenja i bezidejnosti kojeg mogu zamisliti na liku Mr. Beana. Stadoh pred ogledalo. I klik! Prašina iza mene kao u crtanom filmu. Na olovci puca špic kojeg iznova šiljim. Slova frcaju. Pišem. Nije teško: Evo mrtav čekam ispit. Mrak. Djevojčica se ljulja. Zove me. Vozim automobil. Pod nogama prazne limenke piva. Komadići stakla. Djevojčica ima zatvorene oči. Krv. Suze.