Rapsodija riječi, priča 21: Nedefinisani bitak

Dobro se nekada desi i zlim ljudima. Kao što kaže Kundera: Sunce obasjava sve pa i giljotinu. Možda i u zlim ljudima živi ponešto od dobrog, a i u dobrima nečeg pomalo zlog. Crno-bijeli svijet ne postoji. Božije određenje ili puka slučajnost. Odgovor ćete pronaći u sebi. Ako niste još pronašli sebe, onda ste kao i ja, a ako ste isti kao i ja, onda ćemo zajedno proći ovim redovima sa željom da zapalimo vatru u mraku našeg bitka.

Na stolu je čaša vode. Iz nje pije čovjek i gasi žeđ. Čaša se prazni i ponovo toči. Čaša se razbije kada joj prođe vijek trajanja.

Poznavao sam izvjesnog Mrkog koji je nedavno izašao iz zatvora. Petnaest godina izdržane robije. Izašao je smiren, produhovljen i širok – posebno na zadnjici. Ta mala neugodnost mu nije smetala da postane samoobrazovana ličnost i da pročita sve što se pročitati dalo. U rukama mu je bio Hegel, Marks, Niče, i još pokoji autor koji su ga uputili da na kraju uzme Mushaf. Na tom je zastajao pa ponovo počinjao iz početka. Pričao mi je da ustane i zaspe sa sumnjom. Kaže da to nije bio plod čitanja Dekarta nego je jednostavno zapao u takav vrtlog iz kojeg se nije mogao iščupati. Zvao je to grčom nauke koji te vuče sve dublje među listove iz kojih vapiš za udisajem i smislom.

- Što bolan Mrki ubi ženu i dijete? – upitah ga jednog dana.

- Ćejfnulo mi – nasmijao se.

U našim razgovorima mi je običavao reći da u svakom čovjeku čuči ubica. Nisam se slagao. Njega nije bilo briga za moje mišljenje. Uostalom, ko još od ljudi mari za tuđe mišljenje. Samo papir i Nebesa.

Nisam dugo čuo ništa o Mrkom. Preselio sam se u Švedsku i živio sasvim mirnim životom. Neki dan doznajem da je tragično poginuo vodeći nekog slijepca preko ulice.

Sjetio sam ga se danas dok sam prelazio preko zebre. Na semaforu zeleno svjetlo. Autobus koji prolazi sa nekom biljnom reklamom i natpisom Učinimo naš grad ugodnijim za disanje. Apsurd jednog dimnog zagađivača vazduha. Hladnokrvna majka vuče uplakano dijete čija vriska se čuje kao neugodan zvuk škripanja krede po tabli. Na ćošku se prodaju pečeni kestenovi koje nikad nisam volio. Ovih dana mi se potkrada jedna misao koju ne mogu nikako da odbacim. Razmišljam o repeticiji. Godišnja doba, historija, isti ljudi, ista mjesta. Besmisao. Ovdje ni Beket ni Kami ne pomažu. U slušalicama mi šapće Marchelo: Dragi gosti, bina – to je kostim, a ova tmina – to su kosti, ljudi ranjivih i prostih... Razmotava se klupko Istine. Božiji konac svekolikog održanja ljudskih marioneta na pozorišnoj sceni što se zove Zemljom.