Rapsodija riječi, priča 20: Idilična filozofija mirisa

Jutros, dok sam se vozio tramvajem negdje između RTV-a i Otoke, zapahnu me neodoljiv ženski parfem pomiješan sa jutarnjim suncem i svježinom vjetra. Nisam se želio okretati iz razloga da ne uništim svoju stvorenu sliku o osobi koja je ušla. Može biti neugodna izgleda ili u najmanju ruku stara. Ovako sam zadovoljan zamišljajući neku bajsku ljepoticu koja donosi sjajilo i uništava obamrlost ljudskih lica što su se stopila s tramvajskom željeznom utučenošću. Oduvijek sam imao neku čudnu sposobnost primjećivanja i pamćenja ljudi po mirisu. Pseća karakteristika. Nesvjesno dajem prostora za ulet hajvanskog u insansko. Zoon mirison. Razmišljao sam o nekom takmičenju u kojem bi nas, prijavljene takmičare, ispitivali zavezanih očiju da mirisanjem prepoznajemo ljude koje inače poznajemo. Možda bi sve to izgledalo smiješno i luckasto, ali bi sigurno otvorilo vrata jednoj novoj umjetnosti – onoj kojoj se može pristupiti jedino nosom. Ako sebe posmotrimo kao jedan veliki memorijski i kreativni potencijalitet, onda ćemo se uvjeriti da mi, preko svojih osjetila, primamo različite impulse izvana svakodnevno. Sve umjetnosti se mogu tumačiti vidom i sluhom. Tri osjetila ostaju umjetnički pasivna. Nemogućnost ili nedostatak ideje? Za osjetilo dodira nemam ideju, ali za miris i okus mi u glavi kruže određene stvari. Stavljanjem različitih preparata u zamišljeni parfem koji bi željeli napraviti, mi možemo da napravimo umjetničko djelo, ono što do tada niko nije uradio. Kreativnost je prisutna u punom smislu riječi. Za okus je rješenje kulinarstvo. Spoj najrazličitijih začina i jela koje kritičar kuša tjelesnim jezikom. Jedini problem je taj što bi teško podnosili lošu umjetnost. To bi bilo poput stajanja pored vanjskog WC-a ili kao konzumacija odvratne hrane oporog ukusa.

Izašao sam na Baščaršiji i krenuo prema fakultetu. Zrak je zasićen mirisima. Izduvni gasovi automobila, toplina izljevenog asfalta, luk iz ćevabdžinice, kafa iz obližnjih lokala, peciva iz pekare, dim duhana što lebdi oko radnika nalakćenog na lopatu, prolaznik koji je bio na hadždžu... Među rode, behar i jagorčevinu, ja bih uvrstio i miris. Ali nije to miris nečega, to je miris ničega koji predstavlja nešto; to je onaj prepoznatljivi miris koji se javlja u proljeće, neobjašnjivog sadržaja, mlak i blizak; taj miris je podsjetnik na prolazak zimske studeni. Sada je sve drugačije. Sve što se pruža među ljudskim tijelima je bijelo, čisto i milo kao tek okupano dijete. Zima ubija i steže nos kao štipaljka veš. Zrak je tad prazan kao list papira. Olovke vremena su ledene i zamrznute. Ovako, s prvim bljescima sunca, ja osjetim ono što dišem. Nozdrve mi golica sjećanje. Djetinjstvo. Maslačci. Lopta. „Miris je kao slovo,“primjećujem. Pa da, sada vidim dvije otvorene Knjige. Literatura iz teologije ne vara. Jesam li pogriješio što sam do zaključka došao filozofijom? Nije ni bitno. Sredstvo je čisto kao i cilj. Još par metara do fakulteta. Udišem posljedni put ovu novu stranicu Knjige.