Rapsodija riječi, priča 19: Linije

Sjećam se priče iz djetinjstva u kojoj dječak, nadahnut pripovijedanjem svojih vršnjaka, ide ka dalekom brdu koje leži na horizontu, kao jer se tu tobože mogu dotaknuti oblaci koji su mehki poput pamuka. Tu dječiju razdraganost raspiruje razočarenje kada vidi da je nebo jednako visoko kao i onda kada ga pogleda iz svog dvorišta. On se vraća smrvljenog lica i ponovo gleda prema brdu. Samo jedna linija, kao kakva dugačka zmija, opisuje dodir brda i neba. Granica što se sumrakom piše. Odlučio je čekati noć. I evo, sada su samo zvijezde tu. Noć je ubila prepreku. Sve se stopilo u crnilo koje donosi mir.

*  *  *

- Uvijek sam volio avione i nekada sam želio da postanem pilot – reče Edgar.

- I ja isto, a također sam se zamišljao i u hirurškoj kuti – dodajem ja.

- Dječački san, šta li – klimnu Edgar podižući jagodice i uši koje su se crvenile kao krv. Nije tu bilo nikakve emocije koja bi dala rezultat u tjelesnosti; to je bila pojačana cirkulacija od hladnog zraka s kojeg je ušao.

Edgara sam upoznao nedavno, tako rekuć, sasvim slučajno. Odlazio sam redovno kod prijateljice Leontine s kojom sam, uz šoljicu čaja, svake sedmice diskutovao o problemima sadašnjice. Smatrao sam se iole stručnim za ovakve razgovore, a ona nije krila zadivljenost. Usta se hrane hranom; ego se hrani hvalom.

Jednog dana, baš u trenutku priče o nestanku blokova i fluidnosti identiteta, na vratima se pojavi nepoznato lice. Bio je to uglađen čovjek, 40-tih godina, tih i šarmantan. Imao je simpatično-cinični kez jedne strane usta koji me je podsjećao na mog prijatelja Z. Na očima su mu bile naočale sa malim okruglim staklima, a na glavi londonski šešir kojeg je upravo uzimao rukom:

- O! Novo lice! Ja sam Edgar.

Predstavim se i ustupim mjesto. On tiho zahvali i feminiziranim pokretima se provuče iza fotelje pa sjede u nju.

- Edgar je moj dugogodišnji poznanik. Išli smo skupa na ljetovanje jedne prilike, ja, on i njegova djeca. Supruga ga je napustila s rođenjem drugog djeteta. Žalosno za jednu ovakvu osobu kao što je on - objašnjava Leontina.

Nova prilika, što se ovako nježno ušunjala u sobu, odavala je izgled teškog poštenjačine. U njegovom tonu i osmijehu se vidjela dobrota i plemenitost. Ali bio je čudan. Nesvakidašnje salve lijepih riječi upakovanih u celofan općega bontona su mi izazivale prijekor i sumnju. Dalo se zaključiti da se između njega i Leontine nije desilo samo jedno ljetovanje. Gorio sam. Svaki damar moga bića me raskivao na komade. Neka ljuta zvijer velikih zuba i zakrvavljenih očiju se rađala u prsima. Vilica mi se steže, grlo suši. Ne, nisam ljubomoran, Leontina mi je samo prijateljica. Ali ne želim da ona priča s njim. Ovdje i slijep može da prisustvuje amaterskoj predstavi. Razgrćem maglu hipokrizije. Da, vidim ga šćućurenog u uglu neke mišije rupe kako gleda sliku fetišizirane žene i sisa palac. Umobolnik i luđak. Seksualni manijak kome je lahko prevariti žensko srce. Ti ljudska zmijo što palacaš otrovom. Ne spajaj mi zemlju s nebesima. Razderat ću te životinjo!

- ...Amerika je zemlja snova, kažem ti Leontina – reče Edgar.

- Muka mi je – procijedih nerazumljivo i otrčah u kupatilo.

           Nakon olakšavanja, umio sam se i otvorio prozor da udahnem svježeg zraka. Napolju je na izmaku bio jedan proljetni dan, ispunjen zujanjem muha i grajom djece na igralištu. Brda u daljini i rascjepkani oblačići što su crtali nebo nekom dotrajalom bijelom olovkom. Treperi linija horizonta. Zvuci neprihvatanja i san se razbija. Dječak iz priče se probudio i hvata me za gušu pokazujući obmanu. Nemam glasa da viknem, nemam snage da se oduprem. U ringu smo ja i ja. Sudija svira kraj. Nokaut jednim udarcem. Pala je noć. Mrak je pokrio obzorje. Tišina. Mir.

* * *

Ognji sebičnosti, ugasite se. O srce, smiri se. O mozgu, ne ljuti se. Oči moje, skinite koprenu s vaših prozora kojim gledate svijet. O ljubavi, zatupi drugu oštricu svoga mača.

Večeras sam otišao s Leontinom da gledamo zvijezde. Sada, kad su linije nestale i kad noć pjeva muziku jednoličnosti, muziku stvarnosti. Zanimala ju je astronomija, a ja sam uživao u noći kao i svaki njen zaljubljenik.

            - Zašto mi onog dana nisi rekla da Edgara ne zanimaju žene?

            - Kako ću ti reći kad je čovjek bio tu, sa nama.

            - Mogla si mi dati neki znak.

            - Daj ne budali, nije mi to bilo ni na kraj pameti.

            - I kako to da on ima djecu?

         - Tek kasnije se otkrio, zato ga je žena i napustila. A zašto si se ti toliko upalio zbog njega?

            - Onako.