Rapsodija riječi, priča 18: Traženi je nađen

- Šta imaš reći u svoju odbranu?

Šutnja.

            - Zamolio bih te da surađuješ, nije zakon toliko strog kao što izgleda i mi ti možemo pomoći da se tvoja eventualna kazna ublaži.

            - Sve imate u Vašem zapisniku – napokon progovori mladić ispucalih usana i podbulih očiju.

            - Da, ali ja bih želio da to čujem od tebe – umiljavao se inspektor čuvajući u sebi bijes koji je kiptio do poklopca njegova grla.

            - Ja sam uradio ono što sam morao, a Vi radite sa mnom šta Vas je volja.

            - Jako si nezahvalan mladiću. Ja ti pokušavam pomoći. No dobro, da pogledamo ponovo šta to ovdje piše. Dvadesetjednogodišnji mladić, Ahmed Buregdžić, danas je u 16:41 zapalio veliku vatru ispred doma za nezbrinutu djecu. Nekolicina građana ga je pokušala spriječiti u njegovom naumu, međutim, on je počeo pružati otpor i donositi još razne stvari kako bi povećao buktinju koja je dosezala tri metra. – Ah, pa nisam primjetio da se prezivaš kao i ja, kakva koincidencija. Šteta što si kriminalac. Svoje prezime ja shvatam kao predskazanje. Bio sam oženjen jednom ženom koja je bila fantastična kulinarka, a pogotovo je bila specijalista za pite, između ostalog i burek. To je moje najdraže jelo. Međutim, kasnije je postala vjernica, ja to nisam mogao podnijeti i razveo sam se. Nikada nisam volio vjernike i taj neki tamo zakon osim ovoga kojem služim. Da vidimo dalje šta kaže zapisnik. Uhapšeni je priveden u 17:35. Motivi još nepoznati i čeka se saslušanje. – Slušaj mladiću, ja te opet upozoravam i preporučujem saradnju. Zbog čega si zapalio vatru? I to baš ispred doma za nezbrinutu djecu?

- Nisam mogao više – tiho je procijedio uhapšenik – morao sam nekako da skrenem pažnju na sebe.

- Hahaha, takve tvrdnje bi te mogle jedino odvesti na psihijatriju. Reci mi pravi razlog?

- Govorim istinu.

- Govoriš ti moje g*vno.

Mladić ušuti.

Sobu je osvjetljavala jedna jedina sijalica koja je imala nad sobom neku vrstu oboda u obliku tanjira i zbog toga je svjetlost bacala samo ispod sebe, ne raspršujući je; osvjetljavala je sto, dvoje ruke na njemu; jedne u lisicama, druge slobodne. U jednim je titrao nemir, razigran i ljutit kao olovka koja je neprestano kljucala po stolu. U tim rukama su bile sadržana sve pogane mudrolije policijskog službenika koji je pokušavao ispipati ovaj slučaj. U drugim, zarobljenim rukama, bio je nesaglediv mir i dostojnost. Čudan način za opis uhapšenog čovjeka koji se doimao zadovoljan svojim podvigom. Ničeg drugog u sobi nije bilo osim ove dvije prilike, crne i nerazgovjetne. S jedne strane bliske; s druge udaljene poput vječnosti.

Inspektor ustade uz veliku škripu stolice i stade se šetkati oko stola. Iz džepa izvuče kutiju cigareta i izvadi jednu koja mu se zalijepi za donju usnu. Škljocanje Zippo upaljača, uvlačenje obraza i uzimanje daha.

- Mogu li ja dobiti jednu? – upita mladić kroz suho grlo.

- Kada mi objasniš i odgovoriš na pitanja, dobit ćeš cijelu kutiju.

Neko bi možda ovo nazvao darežljivošću, ali ne bi bio upravu. Darežljivost je čista i ona je bez utjecaja. Ona je duševna satisfakcija i nema određenog cilja. Ona ne daje korist subjektu nego subjekt njome daje sebe u nepovrat. Inspektor je bio sve osim toga.

- Hajde nek ti bude, evo zapali – nakrevelji se inspektor pružajući mu otvorenu kutiju.

- Hvala, ne pušim. Samo da vidim kakav ste čovjek.

- Ti mene za*ebavaš? Balavac jedan! Slušaj, ako ne počneš pričati odmah iste sekunde, ja ti ne bih bio u koži. Zašto si zapalio vatru kog vraga usred bijela dana. Jesi li piroman? Šta si time htio postići? Zapaliti nekoga? Uzburkati policiju bez razloga?

I tu mladić naglo okrenu glavu ka inspektoru. Pogleda ga očima u kojima se crtao gnjev. Da, inspektor je pogodio.

- Hajde pričaj propalico, pričaj dok imaš čime. Jezici ovdje odu preko noći.

- Zbog tebe! – buknu uhapšenik.

- Zbog mene? Pa ti nisi normalan. Prvi put me vidiš, a zbog mene si zapalio vatru. I dalje me vučeš za nos? I otkad sam ja to za tebe ti?

- Od sada. I ne vučem te za nos. Zbog tebe sam zapalio vatru.

- Ma ne vrijedi više pokušavati. Ovo je po svemu sudeći slučaj za doktora. Izgubit ću živce s tobom.

- Ne, ne, moj gospodine, ovo je slučaj za tebe. Odnosno, ti si moj slučaj. To si ti.

- Pojasni?

- Nisam mogao drugačije da dođem do tebe i da ti saspem sve u facu.

- Šta pričaš manijače. Kome ćeš ti sasipati?

- Moja majka zna praviti dobar burek.

- Hahaha, ma tebi je ona vatra uhvatila mozga. Vidiš da si izgorio po glavi. Ne znaš uopće šta pričaš, ili si se možda takav rodio. Kakve veze ima tvoja majka i burek sa ovim što te ja pitam. Govori više! – dreknu inspektor dok su mu žile kucavice znatiželjno borale kožu na vratu.

Mladić ponovo ušuti i ne progovori više ni riječi.

- Straža! Vodite ga u ćeliju. Pokušat ćemo sutra ponovo.

U hodniku su se gubile tri prilike. Dva policajca i uhapšenik u sredini. Uradio je ono što je želio. Svi pokušaji prije ovoga su bili uzaludni. Čovjek kojeg je tražio ga nije želio vidjeti. Sada je uspio. Vidio ga je. Pričao je s njim. Sada se može rasterećen ispovraćati od gadljivosti ovog susreta. Nije rekao čovjeku ko je on ustvari. Neće mu ni reći. Ostat će ovakav, ispunjen trenutkom ushićenja zbog trijumfa sebe. I još će budan zamišljati sliku svojih zavezanih ruku i inspektorovih slobodnih kako jedne naspram drugih pričaju svoj život. Zamišljat će te ruke i vratiti ih u prošlost, u djetinjstvo, kada tih ruku nije bilo. Kada je on, zavezan mrakom koji guši siročad, pružao svoje ručice u prazninu tražeći ukotvljenje u one veće što su trebale biti kao pristanište; kao jedna mirna luka u kojoj će papirni brod dječaka mirno uploviti i zaspati zagrljen.