Rapsodija riječi, priča 17: Pogrešno mjesto

Danas sam shvatio da su svi otišli. Nije to više bila ni ljubomora, ni prezir. Objasnio sam to sebi nerazumijevanjem. Ostala je samo hladna neminovnost, kao nespokoj, kao staklo. I što sam više pokušavao da se otrgnem mislima što su provaljivale kroz damare bića, rađale su se nove, kao otrovne gljive poslije kiše; gradile su se same svojim rukama odvratnosti; rugale i psovale moju nemoćnost uma. Da, otišli su, opet kažem. Mislio sam da će mi biti bolje bez njih, sada, kad otvaram svoju misterioznu kutiju sopstva i čudim se onome što sam tamo našao. Rijetko sam sebe istraživao. Mislio sam da poznajem ljude, da poznajem sebe. Ono što sam gradio svih ovih godina je palo u vodu i izgubilo se negdje u morskoj bezdani mog shvatanja. Sručilo se u ambis moga bića  i ležalo skriveno od savjesti. Zato sam morao da dođem ovdje, u kafanu na uglu ulice; morao sam da pročistim ono što bi neki nazvali duhom; da odagnam sve nejasnoće koje su me pritiskale kao stijena.

- Izvolite Vaše piće – trznu me konobar simpatičnog lica kojem bi neki vrli karikaturist komotno mogao nacrtati osmijeh od uha do uha, onako odglumljen i neiskren, sa zatvorenim usnama. To je jedan model ustaljenog načina ponašanja. Nisam želio da budem karika u ovom lancu istovjetnosti. Možda to ljudi nisu primjećivali. Ili nisu vjerovali.

- Hvala. Izvinite, mogu li nešto da Vas pitam?

- Da, naravno.

- Činim li se ja vama kao lud čovjek, ili u najmanju ruku neki čudak – upitah smijući se čime sam pokušao prikriti ovo nimalo neozbiljno pitanje.

- Ne, nipošto. Na početku jeste, ali s obzirom da dolazite ovdje kod nas svakog dana, navikli smo.

- E uredu onda.

- Uživajte – doda konobar dok je odlazio, a ja, iako sam ga posmatrao s leđa, mogao sam zamisliti sebe ispred njega i vidjeti kako koluta očima i otpuhuje.

Nebo je bilo oblačno i sivo. Sitna kiša. Ljudi su hodali ulicom užurbano i savijali otvorene kišobrane mimoilazeći se sa prolaznicima i mršteći se. Svi su izgledali ljuti i čekala se samo mala iskra da potpali vatru koja bi odjeknula plamenovima psovki. Jedan čiča je, doduše, psovao sam sa sobom, niko ga nije slušao i to mu je prijalo. Riječi su se topile u gradskoj vrevi i gubile na smislu zbog nedostatka sugovornika. Falilo mu je ono što i meni nedostaje. Slušaoc, primatelj riječi, ublažitelj boli; onaj koji razumije. Nerazmrsivo klupko ljudske potrebe za otvaranjem sebe nekome. Ponovo sam skrenuo pogled na ljude. Dolaze, odlaze, prolaze, nestaju. Odu i više se nikada ne vrate. Ljudi nisu kao psi. I moji ljudi su otišli. Zbog samih sebe? Zbog mene? Ako su zbog sebe, nije me briga. Ali šta ako su otišli zbog mene? Šta sam im ja to uradio? Jesam li se ogriješio o njih? Uostalom, šta je to grijeh? Jesam li ja dobar ovakav kakav sam? Sve je došlo u pitanje. A odgovora nigdje. Nikada nisam znao odgovarati, samo sam pitao. Možda je u tome greška. Zbog previše pitanja. Vjerovatno su zbog toga otišli. Bio sam dosadan. I čudan. Gdje ću naći smiraj svome 'Ja' koje je nemirno i leluja među upitnicima tražeći tačku. U ovu kafanu dolazim svakog dana da bih upoznao ljude. Tako je bilo i ovaj put pa su otišli. Tako biva uvijek. Šta da radim? Da se opet počnem opijati i pokušam da sve zaboravim? Ne, u trijeznjenju će mi doći sve moje tajne nevolje i skrivene stvari od kojih bježim sumanut. A ne mogu im pobjeći. Uvijek me pronađu i spopadne me jeza. Pitati ljude za pomoć? Ne, opet će otići. Možda čekati nekoga, nešto? Čovjeku je teško kad je sam. Osjećam da mi je odgovor tu, pred nosom, ali ga ne vidim. Ostaje mi da čamim u svojoj samoći i nadam se nemogućem.

*  *  *

            Iz daljina su zaučili ezani i zazvonila zvona. Grad je i dalje brujao, a jedan čovjek oborene glave je ispijao svoje piće. Na šank mu sleti muha koju on ubi jednim lahkim udarcem. Podiže je u visini očiju i pogleda. Iza nje, kroz prozorsko staklo, pružalo se nebo. Nešto tako malo i nešto tako veliko. Čovjek zažmiri i osta tako sjedeći i razmišljajući o Nečemu u šta nije vjerovao.