Rapsodija riječi, priča 16: Misteriozni Miserabel

Sunce se opet pojavilo iza brda. Jasno i žuto. Prokleto neka si, uzdahnu Miserabel i protrlja oči garavim rukama izgriženim crtama vremena. Zanimljiv je bio taj čovjek Miserabel. Čudan za ostale, za sebe nepoznat. Kada bi se pojavio među ljudima, na ulici, u kafani, izmamio bi duge i prateće poglede koji bi završili međusobnim sašaptavanjem s primjesama osjećaja gadljivosti. A šta je to posjedovao Miserabel što je toliko privlačilo tuđe oči i zanimanja? Prije svega, ime mu je bilo neobično, toliko da se nikada nije prije čulo za takvo ime niti se ikada iko tako zvao. Ne zna se tačno ko je bio tvorac tog imena, ali se on s ponosom može prevrtati u grobu i govoriti sebi da je uradio jednu stvar koju prije njega niko nije uradio. Sljedeće što je bilo karakteristično za Miserabela je bio njegov izgled. Prvo što se primjeti je proćelava glava sa dugim sijedim vlasima koje su pokušavale da ostanu u životu i davale utisak prošlosti i nepovratnosti nekada bujne i guste kose (nešto tipa Čarlsa Bukovskog). Neuređena i prljava brada, požutjeli brkovi od duhana i usne koje su se činile tako malenim da bi se samo u trenucima osmijeha pojavljivale sa šupljinom usta. To je bila rijetkost i uglavnom se za Miserabela mislilo da ih uopće i nema, a povrh toga, on nikada nije ni pričao. Svemu tome su neki ljudi dodali šlag izmišljotina, pa shodno ljudskim sklonostima za fantaziranjem, obukli su mu odoru misterioznog čudovišta koje u šutnji hoda po gradu, a navečer, kada se zaspi, krene u noćni lov i ubija svakog onog koga je sreo i s kim je ukrstio pogled. Kako je gadno nepoznavanje drugog; kako je daljina opasna zmija koja izjeda ljudski rod. Vratimo se Miserabelu. On je bio prisutan u gradu samo zimi. Ljeti bi se negdje izgubio, niko ga ne bi viđao niti susretao. Djeca su se slobodno slala noću u prodavnice i produžavala bi večernju igru. Ali zima je bila Miserabelova stanica. Tada bi se on počeo pojavljivati i hodati ulicama. Na sebi je uvijek imao dugi sivi kaput sa nekim natpisom u visini grudi koji je odavno izblijedio i bio nemoguć za pročitati. Taj kaput je bio umjetničko platno uličnog slikara koji je na njemu pisao sinoćnju noć. Rukavi su često bili isparani, donji dio uprskan blatnjavom vodom, desni dio uprljan večerom (ako se jelo iz kontejnera može tako nazvati), dio kaputa pod bradom je nekada bio prekriven tragovima krvi čiji izvor se nalazio iznad požutjelih brkova. Često bi on prvi nastradao u nemilim događajima uličnih aktivnosti i ljudi bi Miserabela nekada tukli bez ikakvog razloga, čisto radi toga što im se pojavio pred očima i upropastio im dan.

Prokleto neka si, uzdahnu Miserabel i opsova ka suncu htijući time makar nekome da otvori dušu. Proklinjao je svaki novi dan, i dane što su prošli, i vrijeme, i ljude, i mjesta. Ustao je polahko uz krckanje poneke kosti na leđima, pa se, zamislivši gledajući svoj lik u zrcalnoj bari što je nastala prošle noći, stao pipati po džepovima i tražiti nešto. Ah tu je, pomisli s olakšanjem kada je našao ono što je tražio.

Krenuo je prema mostu. Odlučio je još jutros. Zašto mora da se živi? Ko sam ja? Čiji sam ja? Gdje su mi otac i majka? Zašto je svaki dan teži i zašto jednom ne prestane da dolazi sunce? Zašto mi ne donese smrt nego me ostavlja u ovom životu koji je gori od smrti? Nema mi druge, moram olakšati sebi dušu, moram se smiriti. Ovako ne ide dalje. Ko još vjeruje u boga? Ako i postoji, on je zaboravio na svoja stvorenja...

U gradskom parku, djevojčica sa lizalom u ruci je povlačila majku za rukav i pokazivala čovjeka koji je prolazio.

- Mama vidi onog čiku tamo, mora da je puno gladan, ja bih mu dala svoj sendvič a kod kuće ćeš mi ti napraviti drugi. Mogu li mama?!

- Naravno zlato, samo ću mu ja dati sendvič umjesto tebe.

Miserabel stoji na mostu. Ispod teče rijeka. On jede sendvič. Razmišlja: Ne može se više živjeti ovako. Ljudi ne žele da me gledaju. Daju mi hranu iz potrebe da sebe uzvise nada mnom. Ništa ste budale. Ništa ste kao i ja. O ljudi bijednici jedni. Bijednici poput mene. Zašto postojimo kada ne znamo da živimo. Ja ne znam. I zato okončavam.

Rijeka je mirno tekla dok je nosila sablast jednog minulog života. Nosila je teret sudbine i teret jedne misli što nije poznavala nikog. Ta misao nije poznavala Boga. Nije poznavala čistoću. Nije poznavala djevojčicu sa sendvičem. Poznavala je samo njenu majku koju je naslikala svojim izmrcvarenim kistovima grozote i jada. Poznavala je ljude poput nje, poput njega, poput života. Sada je upoznala smrt. Upoznala je Boga.