Rapsodija riječi, priča 15: Razgovor dva starca

- Jah, šta bi...

- Jah...

- Hoćeš još jedan fildžan?

- Ne mogu fala, na nos će mi izać'. Nego jesi vidio ti onog Mehinog malog što je dig'o nos; doš'o iz Sarajeva pa se puše k'o da nas ne zna, a do jučer gonio krave i kosio. Ma šta ti je, bezobrazluk pa hajd. Mi smo vala bili bolji kad smo bili momcima, znalo se ko je koga rodio i ko je stariji. Ovo danas sve se izokrenulo.

- Ne znam Boga mi, mene uvijek poselami i ispita se, joj i ti Atife svakom nađeš mahanu, de pij tu kahvu.

- Ne mogu više, rek'o sam ti. Moram govorit' kako jest. Ne valjaju, a pogotovo taj Mehin, kažem ti. Čuo sam i da se vuca s nekom udatom. Tobejarabi. A da mu otac zna...Ma smak svijeta, to ti je.

- De Boga ti više šuti, a kad si se ti zaključav'o sa Zulejhom? Dole u Šaćirovoj magazi, ha?

- Ma kad je to bilo, ja se ne sjećam.

- Šta se bolan ne sjećaš, kad smo krenuli sa sijela od Ragiba ja te vidio u mraku s njom i ti ode dole. Nemoj mene farbat', ima u ovoj glavurdi još pameti.

- Ih dragi Rasime kad je to bilo, to su bila druga vremena, sad je sve drugačije. Ja se oženio, otiš'o na hadž, svaki vakat u džamiju.

- Jest sad.

- Ja kad? Uvijek!

- Ma ja, eto k'o biva ti se rodio s tespihom i u serdžadu te umotavali.

- Hajd ne brabonjaj džabe, znaš kakav sam bio i kakav sam i sad.

- Znam, zato i kažem. Radili smo bolan i mi svašta.

- Ma kakvi, ne sjećam se ja toga.

Atif izvadi svoju tabakeru i laganim pokretima drhtavih prstiju izvadi jednu cigaru i zapali je. Oblak prvog dima se razbi u toplini ljetnog popodneva, a on upilji pogled negdje tamo preko livada, u crne šume, u svoju mladost. Vidio je ljude, žene, staklene flaše. Sve mu je igralo pred očima kao san, kao neka smiješna predstava u kojoj se našao nepozvan. Plavičasto obzorje je potiskivalo dan i osjećala se lagana svježina pod pirom vjetra.

Rasim bi pokatkad ispustio dug uzdah i ispod gustih bijelih obrva pogledao Atifa. Po avlijskom stolu je jednim prstom crtao neke bezvezne linije i duboko zamišljen bi ponekad zaklimao glavom otvorenih očiju koje kao da su se prisjećale nekih događaja zbog kojih se kaje. U zraku je mirisao jorgovan. Spuštala se noć.

- Šta bi moj Atife, sve bude i prođe, valja dušama putovat', kakve god da su bile; svima nam je isto šerbe popit'...

- Jah...