Rapsodija riječi, priča 14: Fenomenologija čekanja

Obukao sam svoju crnu jaknu i stavio sat da ne bih izgubio pojam o vremenu jer mi se to stalno dešava kad idem tamo gdje upravo krećem. Tamo gdje je, čini mi se, sve imalo smisla. Samo pogledi i treptaji. Samo želja za vječnošću koje se ne bojim kao čovjek koji ne može da je pojmi. To je more u kojem plutaš ugušen trenucima. Rukom sam posegnuo za kišobranom i uz tresak zatvorio vrata stana. Da, napolju je padala kiša, to sam zaboravio reći. Ali nije ni bitno. Asfalt je mokar. Auta trube. Ljudi gunđaju. Opći žamor.

Često bih sebe uhvatio da razmišljam o svojim knjigama. Kada bih jednu čitao, misli su mi odlazile među ostale, na policu, tamo gdje su vijugama sjećanja listale pročitane stranice i nestrpljivo cupkale pred nepročitanim. Onda bih ustao, uzeo jednu knjigu, pomirisao je, i s nježnošću poput ljubavnog dodira, vratio je na njeno mjesto. S tim su se rodile dvije posebne ljubavi. Prva je ona ljubav kojoj priželjkuješ kraj. Zašto to kažem, pitat ćete se. Pa ljubav nije ništa drugo doli zalazak u misterioznost, titrava neočekivanost, otkrivanje nepoznatog. I dok ona očarava biće, misli hrle ka drugim knjigama koje će tek doći, koje čekaju kao mirni posmatrači mene, svoga čitaoca koji ih neće zaboraviti. Tada se razvija druga ljubav i želi da me osvoji, da odbaci ovaj simbol prvospomenute koja mi leži u rukama. Onda poželim da ovoj bivšoj kažem zbogom. A ona me vuče za rukav, moli za strpljenje i ubjeđuje u svoj maestralni završetak. I tako se ja, rastegnut pod kandžama papira, gušim u slatkim mukama. I čekam.

Ljubav je u iščekivanju. Smisao želje je u njenoj trenutnoj neostvarivosti. Cilj nije njeno zadovoljenje. Ona je najjača u razvitku, u izmaštanim slikama mogućeg i nemogućeg. Ona živi u ljudima dok se ne ostvari.

Nešto divno miriše. Kao miris ruže. Ah, pa ruža je tu, u mojoj ruci. Crvena kao nebo u sumrak. Predosjećaj. Smisao. Nisam ni razmšljao o tome da u sumrak sunce zalazi. Sreća umrtvljuje mozak. Ona srcu daje ritam. Čekao sam.

Nisam osjećao strepnju kao prije. Izgubila se negdje u dubini. Samo je lelujala slika susreta. Osmijeh. Zagrljaj. Spokoj. I nešto što ne mogu opisati, a volio bih da kažem. Na satu su kazaljke mirno kucale. Želio sam da ih zaustavim, da opravdam njen nedolazak. Golubovi su poletjeli prema zgradama i oprostili se. Nisu mogli više čekati na ljude koji im neće baciti mrvice svojih mrvica. Otišli su jer su bili slobodni. Otišli su da sami potraže ono što žele. Ja nisam imao krila. Ni noge. Bio sam zakovan, bez mogućnosti shvatanja, bez mogućnosti razloga. Odnesite me vjetrovi jeseni da s lišćem poigram u krošnjama i nestanem u svijetu kojem ne pripadam. Ovakav ne valjam. Previše se držim za svetost. Za neotuđivost. Sve je nestajalo u iščekivanju i izmrcvarenoj želji koja je vehnula pod teretima neobjašnjivosti.

Kiša je podjednako padala. Pala je i noć. Ona me nije razumjela. I ona je čekala nekog drugog, kao i ja svoje knjige.