Rapsodija riječi, priča 13: Noć je pobijedila đavola

Avgust. Topao miris morske soli se prostirao plažom dok je sunčana stihija neumoljivo zagrijavala peškire skoro do planuća. Na ovoj plaži nije bilo mnogo palmi, pa su ljudi, izgorenih leđa i ruku, bili prinuđeni na izgaranje i cvrčali su kao ulje na vatri. Poneki bogatun se mogao vidjeti pod hladom od skupocjenih ležaljki koje su posjedovale neku vrstu krova od tkanine i koliko-toliko ublažavale vrućinu. Oni su ležali izvaljenih i zaobljenih trbuha, nabijenih sunčanih naočara od par stotina eura, zadovoljni i gordi; pijuckajući sok ili limunadu, posmatrali su ostale ljude na plaži s kiselim osmijehom u kojem je bilo sadržano njihovo divljenje samima sobom i sreća zbog nadmenosti položaja u kojem se nalaze. Uživali su hladu dok su se ostali pržili. Ponekad bi samo uz psovke dobacili zalutalu loptu koja bi došla do njih ili bi zviznuli nekoj djevojci koja prošeta pored i zagolica im oko.

Tako je plaža izgledala danju; suha, vrela i nepoželjna. Bila je zanimljiva samo djeci i starcima što su se prisjećali školskih ekskurzija iz davno prošlih vremena. Ali naveče, kada ljudi odu kućama, plaža ostane pusta i tiha. Tada pušta svoje čari koje krije od ljudi koji ih ne zaslužuju. Ostane sama sljubljena uz more i pušta da je ono lagano miluje svakim naletom valova. I baš ovakva, ona privlači samo mladalačka srca.

„Rekla je da će me čekati kod stijena,“ razmišljao je u sebi mladić koji se snebivao u koračanju. Sve mu je izgledalo nestvarno. Zašto sam sebi ne vjeruje u zbiljnost ove noći? Gledao je u daljinu ne bi li primjetio njen lik. Ali plaža je i dalje bila prazna. U trenutku je pomislio da je pogriješio mjesto, da su se mimiošli ili pak da je on sam greška ili zalutali čovjek u svome tijelu. Ove noge koje ga vode nisu njegove, i njegovo tijelo luta bez mogućnosti da ga on kontroliše. Ostao je daleko u svojoj kući potišten i stidljiv, otuđen od svakog ženskog pogleda s kojim se nije mogao suočiti. Svaki susret sa djevojkom bi mu natjerao krv u obraze i oči bi mu zamaglile. Tad se jezik sveže u stotine čvorova i izbacuje najgluplje riječi koje bi čovjek ikad mogao sastaviti. Misli se sukobljavaju, traže način da se usaglase; pokušavaju da se suoče sa onim na šta još nisu naviknute. Tada bi već bilo kasno i mladić bi se crvenio još više pod podrugljivim smijehom djevojke s kojom razgovara. Tako utučen, odlazio je sam, povlačeći se sve više u sebe s mišlju da on nije kao ostali, da ne poznaje žensko srce i da nije sposoban biti sa djevojkom niti jednog trenutka. A želio je voljeti. O, kako je to želio!

Zbog svega što ga je pratilo kao sjena, kao jedna nepobjediva neminovnost s kojom je srastao, mladić nije htio sebi dopustiti novu propast što će mu donijeti ova djevojka. Predosjećao je to, gonjen sjećanjem i strahom od mogućeg ponavljanja patnje. Gubio se u uvjerenju da ga neće čekati na zakazanom mjestu; da će ona biti kao i sve do sada, neostvarena i daleka; da će nestati bez traga kao i one prije što su nestale. Čak je na momenat umislio da ona i ne postoji. On se danas na molu susreo sa đavolom. Đavo ga je varao pogledima i prelijepim osmijesima. Zavitlao ga je u plavičaste niti kose što je mirisala na nježnost. Prevario ga je taj pasji nitkov, poigrao se sa njim, odvalio mu pokoji šamar kao dokaz svoje nadmoći i njegove slabosti; otkrio mu je gorku istinu o onome što ga je mrvilo iznutra. Jedino što ga je razuvjeravalo od ove iluzije je činjenica da đavo ne može imati onakve oči. Oči u kojima je stopljena i livada i nebo, i badem i šuma, i slika i ljepota, i žudnja i nada. Oči koje su davale znak drugačijeg. One koje su mu izazvale krik u prsima i svijest o mogućem.

Mladić zastade. Čekala ga je. Da, bila je tu, stvarna kao ova noć okovana zvijezdama. Stvarna kao ovaj pijesak što je upijao stopala svojom mehkoćom. Stvarna kao zvuk gitare koji je dopirao iz daljine. Bila je kao šum, kao plamen, kao dah vjetra, kao nedosanjani san koji je svojom stvarnošću razbijao sve.