Rapsodija riječi, priča 12: Ko je? Ja sam.

U sobi se nalazio krevet uzak kao grob. Širok u prostoru; stješnjen u vremenu. Sjećam se da je nekoć lebdio pod duplim parom ruku i nogu. Enigma koja nikada neće biti rješena van moga uma. Enigma je naopako amgine. Kao neki naziv za tablete. Možda se time treba liječiti od ovakvih primisli. Ali vratimo se sobi. Pored kreveta, na stoliću, svjetlila je žuta lampa. Iza nje je stari zeleni telefon kolutaš i moj novi smartphone koji sam rijetko koristio. Napolju mrak. Po zidovima igraju grane. Šušti svijet. Sat kuca samoću. Samo ću ga ignorisati. Kroz poluotvoreni ormar neko viri. Znam da umišljam, ali je bitno da kažem. Legao sam. Majstore koji su zidali ovaj stan bi trebalo osuditi na kaznu. Sve je puno neravnina. Dotrajale stvari. Misao putuje. Preko štrika, preko električnih kablova struje; tu sjede mračne ptice. Jedna odleti. Druga dođe. I sve je crno kao smrt. Dolazim sigurnim korakom.

Stajala je ispred polica za knjige. Pogled zamišljen, zagrižena donja usna i češkanje kažiprstom po solufu. Eneida, Dekameron, Izgubljene iluzije, Idiot, Uliks...Imala je sve ono što on nije imao.

Prišao joj je nečujno, s leđa, uhvatio njene ruke svojima, isprepleo prste i cijelu je snažno obgrlio. Stavio je svoju bradu na njeno rame pa joj tiho prošaputao:

- Kažu da pisac može riječima nešto što neko ne može ni dodirima. Šta misliš kada se u jednom čovjeku spoji oboje?

Sva je uzdrhtala i usne blago izvila u osmijeh dok je glavom uplovljavala u njegove grudi.

S gramofona dopire muzika. Strop se ogleda u čistoći parketa. Sve poziva na ples. Njih dvoje lebde. Galebovi što krilima stvaraju umjetnost. Pregršt ljudi. Aplauzi. U vazduhu trepere zvijezde. Nevidljive niti vežu duše i oči se tope jedne u drugima. Gledam sebe. Gledam nju. Nisam ispred ogledala. Nalazim se pred zamagljenim prozorom i svijet polahko počinje da se gubi. Daleko su i odlazim sam. Sve me vuče u neke tamne tunele. Ljudi mi se smiju, oblače prezir. Iz kutka me neko pozdravlja ogromnom rukom. Planine se tresu i propadam.

Bramsov Mađarski ples me probudi u samu zoru. Naštimao sam ga kao alarm slučajno, bez nekog naročitog razloga. Ustajem.

Ormar se tokom noći potpuno otvorio. Nema nikoga. Sve je ponovo izašlo i došlo mi kao bolest, da me muči i ubija. I ako pobjegnem vani, neću sebi mnogo pomoći. Sjećanje sad živi i poskakuje na ulicama, među ljudima, u nekim ženama. Neću ga tražiti. Samo će me naći. Kao i sinoć. Ali ne! Neću mu to dopustiti! Idem da ja njega nađem. Da mu iskesim zube. Možda će se prepasti i ustuknuti pod mojom odglumljenom moći. Ili će me dotući ovakvog, već slomljenog. Ne znam na šta je sve spremna moja utvara iz ormara.

Udarim po njemu objema rukama. Sve je prazno osim vješalice. Na njoj visi zelena haljina. Miris poznat. Uzmem je i režem makazama. Komadići se kupe. Sastavljaju se slike. Poklapaju me kao san. Telefon zvoni:

- Halo? Ko je?

- Ja sam.

Kako je tada bilo teško slušalici što se onako neveselo klatila i nerazumljivo mrmljala po tihoj sobi.