Rapsodija riječi, priča 9: Sniježni anđeo (2. dio)

Stefani je gledala kako se kroz sniježnu maglu kočija gubi u daljini. Izgledala je uzbuđena zbog sestrine sreće, iako potajno nikad nije priznala sestri da Dioniz, po njenom mišljenju, nije prava prilika za nju. Međutim, Gabrijelina radost ju je i samu činila radosnom i to nije mogla da sakrije. Mislila je da će ovaj bal večeras njenoj sestri odagnati svu slatku nestrpljivost koja ju je obavijala ovih dana dok je razmišljala o susretu sa Dionizom.

Odjednom, pod stopalom osjeti nešto kruto. Maknula je nogu i podigavši tu, za trenutak misterioznu, stvar sa zemlje, s posebnom znatiželjom je počela ostresati snijeg sa nje. Bio je to nekakav zgužvan papir. Kada ga je razmotala, primjetila je vlažnošću izblijeljene rečenice napisane rukopisom njene sestre. „Pa ovo je Gabrijelino pismo za Dioniza, samo mi nije jasno odakle je dospjelo ovdje“, pomislila je. „O Bože, nije valjda odlučio da joj kaže“, izletješe joj riječi što svojom gorčinom rasparaše zrak.

*      *      *

Već je zavladala poprilična studen i Gabrijela se, zavukavši ruku pod Dionizovu mišicu, pripila uz njega i uživala u toploti njegovog tijela. Čak je na trenutak razmišljala o odgađanju večerašnjeg odlaska na bal. Htjela je biti s njim, baš sada, dijeliti nepovratni trenutak, ne puštati ga. Pustiti razumu da izbriše kočiju što ih je vozila i otploviti negdje daleko, u noć. Otići u zavijenu zimsku beskrajnost što se otvarala zaljubljenoj mašti.

Dioniz, trljajući i puhajući vrelim dahom u promrzle ruke, približio joj se uhu i s tihim šapatom je prekinuo u njenoj zamišljenoj romansi:

- Moram večeras razgovarati s tobom – rekao je.

- O čemu? – upita ona dok joj je ljupko lice u očima upijalo svaku njegovu riječ, pokret obrva, micanje usana.

- Ne mogu ti sada pričati – reče Dioniz pokazujući očima na kočijaša koji je, po prirodi stvari, bio okrenut leđima i nije ih vidio – neću da nas iko prisluškuje.

- Ali večeras na balu pogotovo nećemo moći pričati – uzvrati ona spuštajući pomalo tužni pogled u kome se naslutilo negodovanje.

- Zato i nećemo ići na bal.

- A gdje onda idemo? – trznu se ona.

- Vidjet ćeš.

Na njegovom, kako je to njoj izgledalo, nježnom osmijehu, vidjela je namjeru za ispunjenje one svoje želje o kojoj je do maloprije maštala.

Teško je reći šta se u tom trenutku dešavalo u Dionizovom biću. Ovaj osmijeh što ga je uputio Gabrijeli, samo je produžavao agoniju. Koliko god da je bio svjestan odluke koju je donio i puta kojeg je izabrao, ostao je mali djelić nečega što se zvalo njenim, u njemu. Taj anđeoski sediment što ga je sprječavao da nastavi u onome što je već uveliko postajao. Odupirao mu se koliko god je mogao i tražio način kojim će se olakšati i priznati joj što je naumio.

Kočija se zaustavila i bilo je teško razaznati obrise oko nje. Snijeg je prestao padati, ali je magla bila toliko gusta da je Dioniz morao naslijepo iskočiti i pridržati Gabrijelinu ruku dok je izvodio iz kočije. Na Dionizove riječi da će se njih dvoje malo duže zadržati vani, kočijaš je dao rukom znak da se slaže i treseći se od hladnoće, ispod sjedišta izvadio cigaretu i sa strašću je zapalio osvijetlivši njome svoje rumeno i široko lice.

- Hajde ovamo – reče Dioniz povlačeći Gabrijelu za ruku.

- Ma gdje me to vodiš – upita ga ona dok joj je iz očiju izbijala blistavost zbog nade u neko iznenađenje koje joj je priređeno.

Gabrijela nije ni u snu mogla slutiti o čemu se radi. Nije sebi mogla objasniti to večerašnje Dionizovo čudno ponašanje. Iz poriva svoje ljubavi, pravdala ga je nečim nestvarnim što je u svom pretpostavljenom, pozitivnom očekivanju, mislila da će joj on prirediti i odagnati svaku sumnju u njegovu neobičnost odnosa s njom.

Doveo ju je pod snijegom natovarene grane bora i uzeo joj ruke u svoje:

- Sjećaš li se one noći kada smo bili u tvom hambaru?

- Da, naravno da se sjećam – stidno je odgovorila i pokrila rukom usne na kojima se krio osmijeh.

- Tu istu noć, kada si ti zaspala, bio sam i sa tvojom sestrom, u tom istom hambaru – izusti nekako Dioniz dok mu se u grlu vodila bitka između tuge, olakšanja, radosti i straha. Kada bi zaplakao, nasmijao se i iskolačio oči u istom trenu, Gabrijela bi pomislila da je lud. Zato je ovo držao u sebi. Rekao je što je trebao.

Ona se prvo zagledala u njegove oči. U njihovoj dubini je vidjela da je umirao čovjek.

Kada je primjetio da Gabrijelu (kako je on to vidio) ne dotiče puno ova njegova ispovijed,  Dioniz je hladnokrvno odlučio da nastavi sa svojim olakšavanjem:

- Da sam svetac, nisam. Ta samo sam čovjek k'o i svi drugi. Bio sam anđeoski čist kao i ti, takvog si me i upoznala. Svojom ljubavlju si ubila moju. Ljudima često dosade ispunjene želje i ne nalaze slasti u njima. One postaju obaveze. Mjesec dana sam te svrstavao u takvu vrstu neodloživosti. Ponavljanje jednog te istog je, također, neizbježna smrt emocija za mladalačko srce. Traženje sreće u nečemu drugom me je odvuklo ljudima, ljudi su me odvukli vinu, a vino me je odvuklo ženama. Iz tog zamršenog trokuta je teško čovjeku izaći. Ja i ne namjeravam sebe mijenjati. Samo se kajem što si ti morala biti eksperiment mog nalaženja sebe kao ličnosti.

- Ali moja sestra – izustila je Gabrijela drhteći i gužvajući lice u mučnini emocija.

- Nemoj nju kriviti ni za što, ja sam kriv, ja sam je zaveo, ona me samo prihvatila jer je zaljubljive prirode. To ni u kom slučaju nije njena greška. Takva je stvorena. Živahna i luckasta. Kao i ja, opijenik i ljubavnik. Priroda se ne može iščupati iz čovjekovog bića – govorio je Dioniz sada posve mirno.

Nije slutio da njegove riječi odstupaju od kozmosa. Nije vidio da zima ne može biti topla, da snijeg ne može biti crn. Nije primjećivao da sobom razbija prirodu, a ne da je potvrđuje. Stanovnik i dio prirode je čovjek. Gabrijela je već s prvim njegovim riječima priznanja vidjela da je taj čovjek nestao. Nestala je i njena sestra. Nestali su i oni ljudi što se svađaju na ulicama. Ostala je samo ona da se stopi sa snijegom, sa čistoćom u čijoj studeni joj je bilo toplo u duši.