Rapsodija riječi, priča 9: Sniježni anđeo (1. dio)

- Požuri, čeka te – uzbudljivo je brbljala Stefani dok je pregledavala sestrinu haljinu koja je blještala pod sjajem dvaju fenjera što su bili postavljeni u uglovima sobe.

- Mislim da me ne ističe dovoljno u struku, pogledaj kako se primjeti ovaj užasni nabor na leđima – uzdahnuvši progovorila je Gabrijela sliježući ramenima.

- Previše se zamaraš oko gluposti, prelijepa si – s osmijehom je hrabrila sestra čupkajući joj poneki končić sa haljine – samo moraš već jednom krenuti, on je dolje.

- Misliš li da će mu se svidjeti moj večerašnji izgled?

- Apsolutno! Bit' će očaran.

*       *       *

Dioniz (koji ime nije dobio slučajno) je sjedio pored prozora sa napola praznom šoljom kafe i s dopola ispušenom cigaretom čiji se pepeo objesio toliko da se čekao samo trenutak najmanjeg pomjeranja i on bi pao. Neprestano je brisao zamagljeno staklo prozora i gledao kočije što su jurile pod snagom bičevanih konja. Snijeg je lepršao u svom nepravilnom kovitlanju i padao na krovove, na cestu, na drveće. Vidjelo se kako ljudi mašu šeširima, viču i mršte se. Zima nekada unese studen i u ljudska srca. Dioniz se pokušavao sjetiti neke neodložive obaveze koja ga je mučila još od ranog jutra, ali nije uspijevao. Misli su mu nelinearno skretale u različite pravce. Šank, Žak, vino pa drank. Kroz maglovite napore sjećanja pokušavao je da sebi predoči sliku prošle noći. Da, Žak ga je častio vinom iz 1850-te. Popio je mnogo. Sjetio se čak i onog brkatog gostioničara što ga je kao vreću izbacio vani, na snijeg. Ali ipak je na trenutak uživao umislivši da je umjesto snijega prostrta bijela plahta postelje. Ujutro su ga kući doveli očevi prijatelji što su ga našli polumrtva ispod smeta. „Plemićki sin, bruka i sramota za porodicu“, odjekivale su mu i dalje očeve riječi u ušima.

- Gdine Dioniz, želim samo da Vas napomenem da večeras imate zakazan susret sa gđicom Gabrijelom Laurent – obrati se služavka Dionizu dok je kupila prljavo suđe s prozora gdje je sjedio – ovdje Vam je pripremljeno odijelo, a kočijaš će čekati napolju dok ne budete spremni.

„Pa da“, govorio je u sebi Dioniz, „to je ta obaveza koje se nisam mogao sjetiti.“

Nabrzinu se obrijao, počešljao kosu i našpricao parfem. Kada je izašao vani, stopio se s bojom okoline. Na besprijekorno čistom bijelom odijelu su se samo izdvajala zlatna dugmad. Snijeg je povećao svoje pahulje i one su sad gramzivo osvajale prostor. Uskočio je u kočiju, izvadio iz džepa zadnje Gabrijelino pismo i stao da ga čita:

Dragi Dionize,

Prije sam sanjala snove o čovjeku kao što si ti, a sada si mi sobom poklonio najveće radosti koje nisam znala da postoje. Oživio si moje snove i opio me vinom svoje ljubavi. Učinio si me da letim. Moji te vole i hoće da me daju za tebe. Ne branim im. Dođi mi što prije. U četvrtak je veliki bal u kući Roux. Nadam se da ćemo plesati skupa.

S ljubavlju,

Gabrijela

Kada je završio s čitanjem pisma nekoliko puta, uvjerio se da je kočija već stala i da ga je kočijaš u čudu gledao kako gricka usne dok očima prelijeće preko slova na papiru kojeg je držao u rukama.

- Kuća Laurent gdine – prozbori kočijaš sa nekom dozom straha iz bojazni da ga gospodin Dioniz ne bi posijekao nekom nedoličnom riječju ili opaskom da svoju začuđenost nema pravo pokazivati jer ne razumije uopće kolika je kompleksnost sadržana u njegovom razmišljanju i emocijama.

Dioniz je stao nogama na mehak snijeg i uperio pogled ka prozoru Gabrijeline sobe. Primjetio je da je osvijetljena i vidio brze pokrete sjena koje su izgledale kao da su u žurbi. Gore je sigurno Gabrijela. Sprema se za nj. Anđeo kojem će otpasti krila kada večeras sazna svu istinu.

SLIJEDI NASTAVAK...