Rapsodija riječi, priča 8: Slovo o "Vaskrsenju"

Iako sam do sada pisao priče, nisam mogao izdržati da ne napišem nešto drugo doli njih, a tiče se djela koje me osvojilo u svakom smislu te riječi. Ovaj post koji čitate je neka vrsta eseja kojim želim da prikažem posljednji roman književnog genija, ruskog realiste i umjetnika par excellence – Lava Nikolajeviča Tolstoja, a radi se o Vaskrsenju.

Na početku moram reći da sam kroz Vaskrsenje i sam 'vaskrsnuo'. Čovjeku nedostaju riječi kada želi da opiše sav doživljaj pročitanog djela. Kada bih imao mogućnost da iznesem sve ideje i poruke koje obiluju u Vasrsenju, mislim da bi me čekao višegodišnji rad. To Tolstojevo nesvakidašnje majstorstvo u opisu ljudske ličnosti, njegovog karaktera i fizionomije, njegove duše i njegovog srca. Genijalnost u primjećivanju one iskonske psihologije čovjeka kao pojedinca, ali kao i člana društva u kojem on ostaje isti, ili se mijenja, ili njega mijenja društvo. Posebnost u zapisivanju najsitnijih detalja, gestikulacija, i neverbalnih komunikacija u međusobnoj interakciji likova. Osjećao sam da čitam djelo koje oživljuje iz mrtvih. Zaista naslov u punini oslikava sami sadržaj.

Okosnicu djela, odnosno samo 'vaskrsenje', čini pretakanje glavnog protagoniste romana -  Nehljudova - iz životinjske zvijeri (Adema njegovog bića), preko utopističkog socijaliste-komuniste do najviše tačke na tom putu – vjernika. U tome je sazdano prelijepo prikazivanje uspjeha epistemološkog puta kroz sami sadržaj Tolstojevog nauma u romanu. To za mene i predstavlja Vaskrsenje. U islamskoj religijskoj tradiciji bi se moglo, na slobodniji način, poistovijetiti sa "interpretativnim mi'radžom" na stepenicama scale perfectionis.

Također, Tolstoj (koji se slavi da je ovim romanom prvenstveno htio da ocrni sav (bez)zakon i vladajuću klasu, sa čime se ja ne slažem jer mislim da je najbitniji akcenat stavljen na samog Nehljudova i njegovo 'vaskrsenje')  piše o pokušaju samopromjene pojedinca (Nehljudova) i njegove promjene društva u cjelini. U prvom poduhvatu Nehljudov je uspio, u drugom nije. Osjećaj prožimanja Kristom, Tolstoj je Nehljudovu dao na način da se taj momenat mogao primjetiti kroz nesebičnu pomoć i žrtvu ukazanu marginalnim grupama ljudi u tadašnjem društvu kojom se on dokazuje kao nijemi propovijednik ljubavi i pravde u čitavoj buci i kolotečini zla i nepravde.

Jedan citat (između desetina mnogih) mi je ostao posebno u sjećanju, tu Tolstoj kaže:

Nisu smatrali da je ovo proljećno jutro i ljepota svijeta Božjeg stvorena za dobro svih bića – ljepota, što je izazivala mir, slogu i ljubav – već da je sveto i važno ono što su sami izmislili da bi vladali jedan nad drugim.

            Ova rečenica me navela na pojam svetog o kome sam razgovarao sa svojim prijateljem Dž. kada on navede stih Dine Merlina gdje se kaže: Sveto je ono pred čime drhtiš, a čemu se diviš – u kojem se na fantastičan način implicira pozicija i odnos prema svetom (sakralnom) u islamskoj religijskoj tradiciji. Čak je zanimljivo i odvajanje zarezom koje bih ja, kao teolog, povezao sa tešehhudom: La ilahe, ilellah (Nema boga, osim Allaha). Nakon negacije slijedi afirmacija koja pobija tezu prije zareza. U stihu koji je naveden dešava se slična situacija. Da bismo drhtali pred onim što je sveto, moramo mu se diviti. Mi uistinu drhtimo pred strahom od nekog izazova, pred ubicom koji nam drži nož pod grlom ili pred preofesorom kada nismo naučili gradivo. Ali mi se tome ne divimo. I diviti se i drhtati možemo samo pred onim što nam je sveto. Iz toga se naslućuje zaključak: Nema boga, osim Boga. Nema drhtote, bez divote.

              Eto kakva čuda čini književnost. Uz njenu pomoć se nesvjesno i neočekivano može doći do epistemoloških naraštaja u pogledu svoje lične vjerske naobrazbe.