Rapsodija riječi, priča 6: Hotel izgubljene ljubavi

Cijelo ljeto sam plesao sa njom. Sjećam se. Miris tek prelakiranih bicikala i sjemena maslačaka što poigravaju u zraku. Pir vjetra. Jedri i crveni oblaci. Volio sam nebo radi nje, ne radi njega samoga.

Ime sam joj zaboravio. Izbrisale ga godine. Ali to nije ni važno u cijeloj ovoj priči, jer, šta je ime doli pukog protežnog sredstva za doziv. Ja sam je zvao očima, ona mene osmjesima. Još ponekad mogu čuti usne i riječi što se tope u beskraj. Trčali smo. Mladi. Živi. Kreposni. Bili smo neprijatelji ljudima. I djeci s lizalicama. I prosjaku na ćošku ulice. Bili smo neprijatelji svemira. Otrgnuti. Utopljen u valovima kose. Utopljena u grudima što griju. I voljeli smo biti takvi. Isprepleteni prsti i mehkoća trave. U svemu sam je vidio kao put, kao želju, kao smisao. Njom sam disao.

Jedne noći je gorio hotel. Onaj isti što je bio sazdan našim snovima i čežnjama. Zvali smo ga svojim. Nije bio upaljen vatrom erosa nego vatrom gvožđa što je doletjelo odnekud gore, s brda. Tu noć je strašno sijevalo. Nebo je bilo vedro, zvjezdano. Pokrivao sam uši rukama i sanjao o malim stvarima koje će se desiti kad ovo prođe. Kraj se nije nazirao. Sanjao sam nju. Da sam imao vode, otišao bih se umiti, sprati tjeskobu i nemir s lica.

- „Bojiš  li se?“ – rekla mi je jednog dana.

-  „Bojim, ali s tobom je se lakše bojati.“

Tiho se nasmijala i pomilovala me očima u kojima se smirila nježnost. Bila je nestvarna. Zabacila je blago valovitu kosu, stavila ruku pod bradu i gledala dole, na grad. U očima joj se odbijao sjaj ulične rasvjete. Grickajući usne, govorila mi je da je poželjela čokoladu. Nisam joj imao ponuditi ništa osim sebe. I dalje je sijevalo kao prije, a noć je bila vedra. Padali su ljudi, životinje, zvijeri. Cvijeće je mirisalo istim mirisima koje pamtim još od prošlih ljeta. Zrikavci pjevali istim notama pjesme. A mi, heh, mi smo sudjelovali u toj raskoši veleljepnog zanosa. I straha, ta ljudi smo. Priroda je još uvijek disala.

Nismo više mogli biti na našem mjestu. Na onom istom odakle smo maštama stanovali u sobama onog istog hotela što je one noći gorio. Na tom mjestu je ostala jedna žena. Spavajući i bojeći zemlju crvenom bojom.

Pred kraj ljeta je zaspala i ona. Nismo se vidjeli tog dana, ni dan prije, ni dan poslije. Tri dana je padala kiša. Iz neba, iz mene, iz zemlje. Nebo je po prvi put sijevalo od gromova. Želio sam da mu poletim i nestanem u njemu. Bilo je strašno, crno, predaleko. Osjećao sam da će se sručiti na zemlju. Možda bi nam pomoglo i utišalo ove beskrajne krikove patnje i užasa. Ali nije. Ostalo je gore, visoko. Ostao sam i ja. Morao sam ostati budan. Ne zaspati.

Nisam spavao tri godine, nebo se razvedrilo od gvožđa. Često odem na naše mjesto da gledam u naš novi hotel koji ona neće nikad vidjeti. Sliku bih joj poslao, ali nemam adrese. Tamo gdje ona prebiva niko nikada ništa nije uspio poslati. Hotel je obnovljen. Glamurozan. Ružan i prazan. Onda tako, gledajući dole, zamišljen orosim oči. Podignem ruke i pognem glavu. Nisam više obučen nemirom kao one noći. To je nešto poput iskapljene čaše, ukradene stvari, izblijedljele slike u albumu uspomena. Možda ne izdržim i zaspim večeras. Bit ću joj blizu onda. Možda, kad ostanem sam.