Rapsodija riječi, priča 5: Igra slučajnosti i misli

Sigurno poznajete onaj osjećaj kada tražite neku stvar koja je do maloprije bila tu, a sad je nema. Nakon toga, na snagu stupaju lopovsko-prevrtilačke metode traženja izgubljenog predmeta koji nikad ne pronađemo. Kada napokon odustanete i zaboravite da izgubljeno uopće postoji, priča većinom završava nalaženjem istog na potpuno vidnom mjestu za koje ste bili sigurni da ste ga pregledali po stotinu puta. Eh, o čemu se tu radi?

Ako ste iole upoznati sa sportom i njegovom 'kraljicom', onda sigurno znate da u disciplini skoka udalj svjetski rekord iznosi oko 9 metara.

Na tragu toga, želim da vam pripovjedim jedan događaj.

Priča se da je nekog  plemenskog domoroca po savani zaganjao izgladnjeli lav. On je jadnik prestrašen krenuo da bježi po onim ravnicama pokušavajući izmoriti predatorsku zvijer.

Ali glad je bila jača od umora.

I tako trčeći, nabasao je na kanjon koji nije mogao zaobići jer bi ga lav sustigao. Nije bilo druge. Uhvatio je malo jači sprint, skočio i zažmirio. Nadao se da će dugo padati, međutim, našao se ležeći na drugoj strani. Mislio je da će završiti ispod zemlje, ali ga ona još nije htjela. Ostavila ga je na svom licu.

Okrenuo se i pogledao mjesto gdje je do maloprije bio. Tamo preko je ostao lav, šetkajući se lijevo-desno glasno je otpuhivao kroz vlažne nozrve i pokatkad zarežao. Grizao je očnjacima zemlju i vrtio ogromnom glavom. Nakon par minuta je podvio rep i udaljio se.

Domorodac je pobrkao životinjske instikte. Otišao uz dlaku prirodi. To dokazuje ekipa stručnjaka koji su kasnije došli da izmjere razdaljinu kanjona kojeg je preskočio. Iznosila je 15 metara. Novinski članci i slike su obišle svijet, barem sam tako čuo. Od ovog ću se ograditi onim klasičnim uličnim načinom: ako lažu oni, lažem i ja (Sam zdrav razum će pomisliti: kako to da čovjek trči brže od lava i umara ga? Ne morate vjerovati, ali i u besmislenim lažima se može naći smisao. Izvinite na paradoksu, on je istinit.)

Možda je ovo sve bila izrežirana propaganda sa čovjekom u lavljem krznu. Neka jeftina gluma za prodaju ljudima koji vjeruju u čuda.

Možda je pak lav uistinu postojao u toj priči, ali na način da je zadovoljio svoju potrebu. Ako je tako, već zamišljam drobljenje kostiju, krvavu njušku i mašćenje brkova. Doduše, meso ne bi bilo masno jer je domorodac bio poprilično neuhranjen - tipično za stanovnike tog podneblja. (Iako nisam ljubitelj crnog humora, mozgom mi prozuja morbidna šala o tome da je bar kod na artiklima za prodaju ustvari grupna slika afričkog naroda.)

Ono što čovjek želi, on o tome i misli, tome teži i nastoji da to ostvari. Sve sile su uprte ka tom cilju i neprestance se bore da izađu na kraj s tim. Nekada se najbolje stvari dešavaju slučajno, ne želeći, proistekle iz emocije, iz nekog neopisivog fenomena koji se stvori u datom času neophodnosti. Onda kada se razum iz straha zaključa u podrum i ne izlazi. Kada pusti da se sami borite sa vanjskim alama. Sjetite se kako vam se desila ljubav.

Slučajnost kao nesagledivi izvor nerođenih i potencijalnih mogućnosti.

Sigurno se pitate, dragi čitaoci, kakve veze ima sva ova priča sa onim uvodnim paragrafom na početku. O izgubljenim stvarima koje tražimo, sjećate se? E pa nema nikakve, sve ono je napisano samo da vas 'uvučem' u tekst. Ili možda ima? Ko će ga znati. Ja samo pišem.

Vi čitate.