Rapsodija riječi, priča 4: Animalni Raskoljnikov

Saprao je krv i ušao u kuću. Kecelju i nož je odložio pored praga. Ruke su i dalje bile slipave. Uopće nije bio svjestan da će moći uraditi ono što je oduvijek želio. Morao je. Srce je i dalje lupalo, adrenalinski impulsi neprestajno titrali, a misli su se pokušavale usredsrediti za nadolazeći dan.

Koliko samo tuga diše u njemu. Zna da je ne smije biti. Zna da mora biti sretan i ponosan. Ali nije mogao. Uplakane oči žrtve su mu se preduboko urezale u svijest, u um, u Kunderinu Nepodnošljivu lakoću postojanja.

Psihologija kaže da strahove i fobije ne treba izbjegavati. Treba se suočiti s njima. Uhvatiti se u koštac. Prepustiti tijelo cijeloj seriji drhtanja i jeze. Duši začepiti otpusni ventil emocija.

Lahko je pisati knjige i govoriti šta treba, misli on, ali kada se to mora sprovesti u dijelo, onda čovjek zakaže. Kazaljke na satu stanu. Usta se suše, pogled zamuti, a licem liju grašci znoja.

Sjetio se svog rođaka koji mu je jednom pripovijedao da je imao klaustrofobiju (strah od zatvorenog prostora) pomiješanu sa akrofobijom (strah od visine). Liftovi su bili pravi mali primjeri kako izgleda pakao. Odlučio je da se preseli u stan na sedmom spratu nebodera i svaki dan je koristio lift. Dugo je sanjao liftove i sebe kako pada kroz njih. Budio se na mokrom madracu. Smršao je deset kila, koristio lijekove, ali je problem riješio. Sad je zdraviji nego ikad.

Otišao je do kupatila da opere ruke i dugo se gledao u ogledalo: „Što je meni ovo trebalo? Mogao sam angažovati nekog drugog da to odradi za mene. Ali ne, ne! Morao sam to da uradim ja, lično ja!“

Poznavao je par ljudi koji se boje krvi, ali ovo nije bila samo krv. „Ovo je ubistvo, UBISTVO!,“ govorio je u sebi.

Nataložilo se previše nemira. U glavi, u očima, u želucu. Zid i njegovo lice je slikar naslikao istom bojom. Prigrlio je wc-šolju i istresao sve iz sebe. Bilo mu je lakše.

Napolju je mirisao behar, ljudi su bili zauzeti svojim poslom, a Uzeir je krenuo prema komšijinoj kući. Popeo se uz stepenice i pozvonio. Pogled mu privuče krvava kecelja i nož pored vrata.

- „Selam alejk Ekreme.“

- „Alejkumu selam.“

- „Bajram barećula, kako si, nešto si mi blijed danas.“

- „Allah raziola, ma nisam nešto najbolje, nekako se osjećam k'o animalni Raskoljnikov.“

- „Hahaha, nije lahko moj Ekreme prvi kurban zaklati, al' i to se mora. Evo ja sam tebi donio svoj, halalosum.“

- „Kabulosum.“