Rapsodija riječi, priča 1: Oživljavanje novca

M. M je rano jutros pohrlio ka najbližoj kafani željno iščekujući taj zakazani sastanak sa Makom Dizdarom. Sve nade je ulagao u njegovu umjetničku raskošnost dok je nesvjesno vrtio žuti papir u ruci. Držao ga je toliko puta da ni sam nije znao, ali ipak se on kod njega nije toliko dugo zadržavao. Deset sati i petnaest minuta. Naš junak sjedi sa Makom kojeg nema. Ima ga, ali ga ne vidi. Još jednom mahinalno stisnu žuti papir iskazujući bijes što ga ovaj ugledni književnik, po ko zna koji put, napušta. Gledao je vodu unakaženu čašom. Zašto stoji ono što teče?

Dizdar mu se još jednom ukaza putujući pogledom ka konobarovoj ruci i nasmiješi se zlokobnom grimasom od bola zvanog rastanak. Konobar, oniski čovječuljak od par grama briga na licu, pozva gosta koji je sjedio za susjednim stolom da upozna M. M. Bio je to proćelav starac sa naočalama na pola nosa, pogleda usmjerenog ka Tvrđavi povrh grada. Ovaj shvati da je to jedini prijatelj koji mu je ostao na raspolaganju, zajedno sa jedan, dva i pola. Ipak mu se učinilo. Nije bilo više tog čovjeka. Prije par godina stajao je mirno na ružičastom platnu i uživao radost zajedno sa djecom kojoj bi bio darivan. Sada je postao gvožđe. Okruglo, teško, veliko i sjajno. Od cijelog imena ostao mu je samo broj, pet.

M. M ustade i ode do toaleta. Od blještavila sijalice na besprijekorno čistom ogledalu mu se zamuti pogled i ugleda iza sebe gospodina jako lijepe građe:

- „Jeste li dobro,“ progovara gospodin.

- „Tu i tamo...s obzirom na to da me niko ne želi u društvu,“ promrmlja M. M

- „Možda vam ja mogu pomoći, ja sam Nikola Šop“

- „Ne gospodine, nikako. Ja sam vas vidio samo nekoliko puta u životu i smatram da vi meni ne možete biti prijatelj. Vi zaslužujete nekoga sa sličnom kravatom kao vi, a ja sam samo onaj koji se divi njenoj ljepoti.“

- „Vaše ime molim?“

- „M. M“

- „Drago mi je“

Nikolin novi poznanik  se zadihao i odjednom mu bronhijalna struja prođe duž čitavih pluća te se sruši u žestokim navalama kašlja. Dok su ga konobari iznosili, kroz polusan je vidio kako se iz gospodina pod imenom Nikola, pojavljuju dva crvena fesa. Čas se spoje, čas se razdvoje. Znao je on, itekako je znao da u Nikoli čuče dvojica Ćazima ali je samo gledao u njihovu gracioznost i vjerovao da ih nikada neće imati. Dizdar ga je izdao, zašto da razmišlja o Ćazimu? U bunilu bolesnog sna, dok su mu se ekstremiteti trzali na bolničkom krevetu, vidio je kako stoji na ćupriji u Višegradu. Gledao je sada vodu, vodu koja po prvi put teče. Nije bila okovana staklom, nije bila zamućena muljem, nije bila zatrovana hlorom. Blještala je svojom zelenom bojom i mamila pogled Ive.

- „Otkud tebe ovdje,“ upita ga M. M.

- „Rekao sam sebi,“ odgovara Ivo, „kad me nije vidio na plevetnilu moga papira, neka me bar u snu vidi, živog.“